Genadij Jakovitski je deset mjeseci čekao izvršenje smrtne kazne. Njegova je ćelija imala mali zaštititni poklopac na prozoru i jedino je po njemu znao da li je dan ili noć. U njegovoj je ćeliji svjetlo bilo upaljeno čak i dok je spavao. Bio je izoliran, bile su mu zabranjene šetnje na otvorenom. U posjete koje su bile strogo kontrolirane, dolazili su mu samo odvjetnik i jedan rođak. Kada su stražari dolazili po njega, on je uvijek razmišljao da li je to i njegov kraj. Genadij naime, kao niti bilo koji drugi osuđenik na smrtnu kaznu u Bjelorusiji, nije znao kada će se kazna izvršiti. Stražari su mu samo govorili: "Ostalo ti je još malo vremena".

Bjelorusija je jedina europska zemlja sa smrtnom kaznom. Kada će se ona izvršiti, se čuva kao državna tajna. Jakovitski je bio osuđen jer je pijan nakon svađe ubio svog partnera. Njegovi odvjetnici su tvrdili da je slučaj vrlo čudan i sumnjiv te da su svjedoci davali kontradiktorne izjave. Na kraju su Genadija osudili na smrtnu kaznu jer je već ranije bio osuđen zbog jednog ubojstva. Smaknut je u studenom 2016. godine kada je imao 49 godina. Njegova je obitelj za to saznala tek mjesec dana kasnije kada su dobili pismo iz zatvora.  

Zatvorenike osuđene na smrt natjeraju da kleknu, zavežu im oči, a onda im pucaju u glavu. Javnost tek tjednima ili mjesecima kasnije sazna za egzekuciju. Obitelji ne dobiju mrtva tijela smaknutih i mjesto gdje su pokopani je također državna tajna. Točan broj izvršenih smrtnih kazni u Bjelorusiji također nije poznat. Vjeruje se da je od 1991. godine izvršeno oko 300 smaknuća. Prema podacima Amnesty Internationala prošle godine su smaknuta dvojica, a navodno sada još šestorica muškaraca čekaju izvršenje smrtne kazne. Žene prema zakonima Bjelorusije ne mogu biti osuđene na smrt.

'Zatvorenike zlostavljaju psihički i fizički'

Oni koji su osuđeni na smt nalaze se u ćeliji u podrumu zatvora koji se nalazi u nekadašnjem dvorcu u centru Minska. Čuvaju ih u vrlo strogim uvjetima. Novinarima i aktivistima jako se rijetko odobrava pristup u taj zatvor. Prema osuđenicima na smrt ponašaju se kao da su već mrtvi. Ne dobivaju redovito pisma koja im dolaze od obitelji.

Ne smiju ležati niti sjediti na krevetima izvan vremena predviđenog za spavanje. Aktivisti tvrde da se te zatvorenike fizički i psihički maltretira. Na referendumu 1996. godine, 80% Bjelorusa je bilo protiv ukidanja smrtne kazne. Da li je to i danas zaista tako teško je reći. Referendum otada nije ponovljen, a na prvom su bile zabilježene brojne nepravilnosti. Ipak, jedna grupa ljudi u parlamentu, razmatra mogućnosti ukidanja smrtne kazne  pa se aktivisti nadaju da će se to ipak dogoditi u skoroj budućnosti, objavio je BBC u reportaži.