Zagrlili smo se, izljubili, oči su nam bile pune suza, ali - muškarci ne plaču.
Hrvoje Butigan (32) iz Vukovara tako je opisao susret s Damirom Kitonićem (40) iz Hrvatske Dubice. Tri i pol godine nakon uspješne transplantacije koštane srži Damir je konačno upoznao čovjeka koji mu je spasio život, vukovarsko srce koje ga je spasilo kad je izgubio nadu.
Moj donor je iz Vukovara te se, poput tog razrušenoga grada, koji je ponovno izrastao u svojoj ljepoti, osjećam kao feniks
- Liječnici su me naučili govoriti da sam rođen 4. svibnja 2010. Tad su me uspješno operirali. I, da simbolika bude još veća, moj donor je iz Vukovara te se, poput tog razrušenoga grada, koji je ponovno izrastao u svojoj ljepoti, osjećam kao feniks, ptica iznikla iz pepela - govori Damir. Bivšem specijalcu liječnici su u kolovozu 2009. dijagnosticirali akutnu leukemiju.
- Prošao sam nekoliko ciklusa kemoterapije i zbog iscrpljenosti htio sam sve napustiti nakon trećeg ciklusa. Dignuo sam ruke od svega, htio sam se prepustiti prirodi pa kako bude! I odjednom, za Božić 2009. liječnici su mi javili da su pronašli tri moguća donatora koštane srži, dvoje iz Njemačke te jednog ih Hrvatske. Sve do prije nekoliko dana, a sad će uskoro četiri godine, o donoru sam znao tek da je muškarac i da je rođen 1981. - nastavlja Damir. Tek nedavno otkrili su mu da je riječ o Hrvoju Butiganu. Rođeni Križevčanin u Vukovar se doselio prije deset godina. Tijekom šetnje prije nekoliko godina naišao je na šator Zaklade Ane Rukavine.
- Toliko se bojim igle i krvi da je čudno što sam odlučio odazvati se akciji i dati uzorak krvi. Supruga me na to nagovorila, a ja sam mislio: ‘Ajde, daj tu krv i idi, ionako te nitko nikad više neće zvati!’ No za Badnjak 2009. jako me iznenadio poziv Miranda Mrsića (ondašnjeg pročelnika Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži). Rekao je da imaju pacijenta oboljelog od leukemije u Hrvatskoj te da mu mogu spasiti život. Pristao sam. Pola godine kasnije javili su mi da je uspjelo - kaže Hrvoje. A prije desetak dana Hrvoju, koji je taj dan imao rođendan, zazvonio je telefon. Nazvao ga je Damir. Nisu se mogli odvojiti od telefona.
Bilo je kao da se znamo cijeli život! A susret u Vukovaru nemoguće je opisati, bio je to fantastičan osjećaj
- Bilo je kao da se znamo cijeli život! A susret u Vukovaru nemoguće je opisati, bio je to fantastičan osjećaj, izljev emocija. Takva radost. Kad sam otišao dati koštanu srž, bio sam samo broj, nije bilo moguće doznati ništa više. I onda, odjednom, kad si uopće zaboravio što si uradio, netko te nazove i kaže: ‘Ne znamo se, ali - hvala za sve!’ Damir i ja sad smo braća - kaže Hrvoje. I Damir se osjećao uzbuđeno:
- Da bih dobio Hrvojevu koštanu srž, liječnici su mi promijenili i krvnu grupu. Mi sad dijelimo i istu krv. S njegovom donacijom počeo sam novi život - rekao je Damir. Prvi susret braće Hrvoja i Damira prošao je u ugodnom cjelodnevnom druženju uz roštilj i priču o ribičiji i lovu. No ovo sigurno neće biti njihov zadnji susret...
Damir je pod svaku cijenu želio znati ime spasioca
Nakon što je Damir doznao tko je njegov dobročinitelj, sve što je želio bilo je upoznati ga. Iz Registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica tvrde da pacijentu i darivatelju osobni kontakt nije dopušten prve dvije godine nakon transplantacije. Tad mogu komunicirati preko pisma, ali bez otkrivanja osobnih podataka. Nakon tog razdoblja na zahtjev im se dopušta međusobno upoznavanje. Zbog straha i neizvjesnosti u liječenju liječnici su šutjeli čak i nakon zakonom predviđene dvije godine obvezujuće šutnje.
Damiru nisu željeli otkriti da ga je spasio Vukovarac Hrvoje jer njegov oporavak nije išao idealnom putanjom. Prvih 11 dana od transplantacije ništa se nije događalo, a onda je odjednom sve počelo djelovati. U Zakladi Ane Rukavine registrirana su ukupno 41.402 potencijalna darivatelja. Pozivaju ljude da se registriraju da se spasi što više života.