Štrajk komunalnih službi u Zagrebu trebao je biti udar na Tomislava Tomaševića i Možemo!, a zapravo se pretvorio u referendum protiv HDZ-a.

Internetske ankete otkrivaju da je 80 posto građana protiv štrajkaša, mediji ističu, a građani slave par vozačica i vozača tramvaja koji su krstarili pustim zagrebačkim prugama, gradonačelnik Tomašević zahvaljuje na strpljenju građana, a čak su i sudovi oba štrajka - ZET-a i Holdinga - proglasili nezakonitim.

Kada kiši, onda pljušti. Barem za sindikalce.

Moglo bi se čak reći da štrajkaši, koje se grubo uspoređuje sa šatorašima i naziva HDZ-ovim "zetončićima", prolaze sudbinu svakog kandidata za gradonačelnika koji je u Zagrebu doživio debakl nakon što su ga podržavali HDZ ili HDZ-ova vlada.

Ni ljevica ne pomaže

Na strani štrajkaša nisu bili čak ni zagrebački glasači ljevice od kojih se očekuje da daju podršku radnim ljudima i zaposlenicima u obračunu s poslodavcima. 

Podržavaju ih samo HDZ i politička desnica koja od Zagreba želi stvoriti "grad slučaj", kreirati kaos i prouzročiti kolaps, s namjerom da se destabilizira Tomaševića i oslabi Možemo! u pripremama za naredne parlamentarne izbore.

I naravno, kako bi se skrenula pažnja s Gospića.

Dogodilo se, međutim, da su štrajkaši, a najviše sindikalisti ZET-a, svoje aktivnosti započeli u lošoj vjeri, blokirali su grad bez prethodnih upozorenja, poput "bijelog štrajka" ili štrajka upozorenja, nisu bili u stanju osposobiti čak ni autobusne linije prema bolnicama, niti su poslali svoje pregovarače za arbitražu. Izlazili su s maksimalističkim i neprihvatljivim zahtjevima te cijelu operaciju organizirali u netipičnoj brzini i žurbi.

Kao da su željeli što prije nadoknaditi sve ono propušteno u zadnjih 90 godina, koliko u Zagrebu nije bilo ovakvog štrajka.

Heroina ZET-a

I zato su građani, tradicionalno neskloni zagrebačkim zetovcima, dočekali štrajkaše "na nož", priklonili se Tomaševiću i njegovoj PR mašineriji koja je dezavuirala sindikaliste i promovirala svoju stranu priče, nazvali vozačicu tramvaja svojom heroinom i sve proglasili najobičnijom HDZ-ovom spaćkom.

Zbog toga je čak i HDZ imao potrebu javno se ograditi od štrajka. Kao što je, uostalom, prije deset godina negirao direktnu umiješanost u prosvjed šatoraša. 

Premda nije propustio priliku naslađivati se nad gomilama smeća na zagrebačkim ulicama. 

Samo kako bi se izbjegla rasprava o smeću na gospićkom odlagalištu.

Kaos i kolaps

Sam tajming i oblik štrajka, sindikalni zahtjevi, retorika i politička podrška, sugeriraju da se radilo o politički izazvanom kaosu. Mediji su istaknuli vezu između šefa jednog sindikata i njegova sina, potpredsjednika Hrvatskog sabora iz redova HDZ-ove većine, kao dokaz (ne)izravne umiješanosti HDZ-a.

Stav građana prema štrajku komunalnih službi i javnog prijevoza stoga se doista pretvorio u referendum protiv HDZ-a, politički je osnažio Tomaševića i Možemo!, zakačio mu etiketu žrtve, a nakon dvostruke presude Županijskog suda i priskrbilo status pravednika.

Možda čak i političkog pobjednika.

Ovaj štrajk treba promatrati u kontekstu daljnjeg pritiska HDZ-a, njegove Vlade i institucija, kao i političke desnice na lijevu oporbu u Zagrebu, možda zadnjoj, ali zato ključnoj utvrdi političke ljevice. 

Kao što ga se može sagledati i u konktekstu Plenkovićeve prijetnje "mucicama" da će HDZ do idućih izbora "igrati malo čvršće".

Često i po leđima hrvatskih građana.