Iako su prepuni boli, Niko (55) i Dušanka (49) Zeko polako kroče u Koloni sjećanja. I ove su godine došli u dvorište vukovarske bolnice pokloniti se žrtvama i braniteljima. Pokloniti se i njihovoj kćeri koja je živjela samo jedan dan i nije dočekala slobodan Vukovar i slobodnu zemlju.

- Teško mi je i vrijeme ne liječi rane, samo ih ublaži. No na ovaj dan se uvijek otvore. Suprug i ja živjeli smo u Vukovaru. Iako trudna, nisam htjela otići, nego sam radila kao medicinska sestra. Valjda zbog stresa rodila sam 8. 11. u sedmome mjesecu trudnoće. Beba je imala svega 800 grama i stavili smo je u inkubator u podrum bolnice - kroz suze priča ova tužna žena. Suprug ne plače. Samo je šutke čvrsto drži za ruku i pognute glave hoda u koloni gutajući suze. Na ranjeni Vukovar granate su padale svaki dan, oko njih su lebdjele smrt, strahote i stradanja.

- Muž je pod granatama trčao u bolnicu da je vidi. Naša beba živjela je samo dan jer je granata pala na bolnicu, uništila agregat i u čitavoj bolnici, pa i inkubatoru, nestalo je struje. Umrla je. A deset dana nakon toga umro je i Vukovar - govori Dušanka, koja još nije oplakala umrlu bebu. S još 150 ljudi, hrabrih branitelja Vukovara, 17. studenog krenuli su u proboj. Supružnici su se zakleli da neće živi pasti četnicima u ruke.

- Da sada opet moram to proći sve, ne bih mogla. Svima nam je bilo jasno da je Vukovar gotov. Dogovorili smo se da idemo svi zajedno. Ušli smo u izorana polja. Bilo je užasno hladno. Na sebi sam imala neku staru odjeću, netko mi je dao jaknu i gumene čizme koje nisu bile moje. Stalno smo morali puzati kroz njive. Uokolo mrak. Nekoliko puta naletjeli smo na leševe. U tom mraku i magli nismo bili sigurni da li je put pravi pa su se neki odvojili iako smo im rekli da ne idu. Njih 60 poginulo je. U jednom trenutku ispred nas red oklopnjaka i tenkova. Osvjetljavali su cijelu njivu. Činilo se da sam satima zaronjene glave u oranje, samo da nas ne otkriju, ubiju ili pregaze. Muž i ja smo se dogovorili da nećemo živi pasti u četničke ruke jer to nisu bili ljudi više nego razularena divlja masa koja se iživljavala na ljudima. Rekla sam mu da me ubije ako misli da se nećemo izvući. Bilo je to svjesno gledanje smrti u oči - svjedoči Dušanka.

Nakon 12 sati proboja promrzla i bosa stigla je na sigurnu cestu prema Ceriću. Iz pakla su, pužući, ušli u neki novi život. Danas žive u Vukovaru i imaju sina (18). Kažu, ne mrze nikoga, ali se nadaju da će svatko nekako odgovarati za svoja djela. U spomen svom tragično preminulom djetetu svake godine obavezno dođu u bolnicu, mjesto odakle kreće kolona sjećanja.

'Već 20 godina na ovaj dan moj život kao da stane'

Od 25. 11. 1991. ravnateljica dr. Vesna Bosanac bolnicu i pacijente smjestila je u podrume, a najteže pacijente u atomsko sklonište. Tamo je bila i šok-soba.

- Muž je tražio da napustim Vukovar s konvojem žena i djece. Ali nisam htjela. Htjela sam ostati uz njega, ranjenike u bolnici. Htjela sam biti korisna. Na ovaj dan, već 20 godina, moj život kao da stane - prošaptala je Dušanka.