Financijski krah koji je izazvala pandemija i posljedično karantena pokazao je da je trošak potpunoga gašenja cijele ekonomije prevelik čak i za najrazvijenije zemlje koje su u korona krizu ušle s robusnim gospodarstvom i velikim fiskalnim kapacitetom, a kamoli za Hrvatsku. Postalo je sasvim jasno da ponovno potpuno zatvaranje u nadiranju drugog vala neće biti više moguće te da će vlasti morati iznaći način kako upravljati kriznom situacijom ako broj zaraženih i dalje eskalira.
Glavna prepreka tome bit će trenutačan veliki raskorak između epidemioloških mjera propisanih stanovništvu i onoga čega se pridržavaju sami političari koji ne nose maske niti drže propisanu distancu ni na javnim ni na privatnim događajima koje pohađaju, a visokog su rizika. Quod licet Iovi, non licet bovi. Frustracije građana su opravdane, posebice onih koji još ništa ne znaju o tome kako će biti organizirana škola i posao na daljinu. Međutim, ozračje nepovjerenja između građana i vlasti nije nova pojava. Hrvatska već zadnjih 20 godina loše kotira na ljestvicama koje mjere razne dimenzije socijalnog kapitala, kao što je interpersonalno povjerenje (npr. povjerenje prema stranim osobama) ili povjerenje prema političarima, policiji, medijima ili sudstvu.
Ono što posebice zabrinjava jest ne samo niska razina socijalnog kapitala, nego činjenica da njegova razina pada. U retrospektivi, period od 2007. do 2017. godine obilježio je pad skora povjerenja u političare za čak 22%, a koje mjeri Svjetski ekonomski forum u izvješću o konkurentnosti, dok je u navedenom periodu medijan globalnog skora rastao.
Drugim riječima, povjerenje u političare u tom periodu je kod nas padalo, dok je globalno raslo.
U istom izvješću iz 2019. godine mjerena je i stavka “okrenutost vlasti prema budućnosti”, što je za Hrvatsku imalo posebice porazan rezultat: od 141 rangirane zemlje našla se na 137. mjestu prema postojanju vizije političara za budućnost, 136. mjestu prema responzivnosti vlasti na promjene i 132. mjestu prema tome kako vlast osigurava stabilnost politika koje provodi.
Nedostatak vizije i nedostatak povjerenja nisu, dakle, novi fenomen - korona kriza ga je, kao i mnoge druge, samo gurnula u prvi plan. Socijalni kapital, danas rastočen na razvalinama socijalizma i nepotpune tranzicije, upravo je ona neformalna institucija koja će najviše nedostajati u vremenima kad je potrebna društvena kohezija. Kome onda građani vjeruju u korona krizi?
Istraživanje javnog mnijenja naziva Neizvjesnost/EU/Nada, koje je naručio Europski parlament u srpnju, pokazalo je da hrvatski građani po pitanju informacija o COVID-19 najviše vjeruju znanstvenicima - 41% ih je najčešće navelo tu kategoriju, dok ih je 40% navelo i nacionalni zdravstveni stožer.
Svjetsku zdravstvenu organizaciju navodi svaki peti Hrvat, što je bitno ispod europskog prosjeka. U top tri pouzdana izvora informacija Vladu navodi tek svaki šesti ispitanik. Anketa sadrži i niz pitanja o osobnim slobodama koje su morale biti privremeno ograničene kako bi se pandemija stavila pod kontrolu pa tako pokazuje da je 37% ispitanika u Hrvatskoj strogo protiv bilo kakvih ograničenja osobnih sloboda, bez obzira na pandemiju, što je za devet postotnih poena više od europskog prosjeka.
*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 21. kolovoza