Da je svestran, to je zauvijek dokazao u prošloj godini. Ognjen Sviličić, Splićanin sa zagrebačkom adresom, najpoznatiji je kao redatelj i scenarist, autor kultnih filmova “Armin”, “Da mi je biti morski pas” i “Oprosti za kung fu”. Njegov zadnji film “Takva su pravila”, o roditeljima koji se zbog dobrobiti sina bore s državnom birokracijom, autoru je priskrbio osam nagrada, među ostalima i prvo mjesto na filmskom festivalu u Varšavi. Istodobno, dok je na filmskom planu nizao uspjehe, Ognjen je marljivo radio na svojem prvom romanu pod nazivom “Glava velike ribe”. Priču je, kaže, ovaj put vidio u rečenicama, ne u slikama kao inače, i unutarnji život likova bio mu je toliko zanimljiv da ga je poželio ispisati. Tako je i bilo. U nastavku Sviličić, svojedobno član benda pisaca i glumaca Mračni predmet želja, otkriva kako je pisati prozu, je li to teže ili lakše od smišljanja scenarija i snimanja filmova, kako je uopće zaplivao u tim vodama te kako se kritika izjasnila o njegovu prvom romanu i o njegovu novom igranom filmu.
Možete li ukratko predstaviti svoj prvi roman ‘Glava velike ribe’, koja mu je tema i glavna poruka ili pouka?
Moj roman je priča o Hrvatskoj bez glamoura i bez mitologije, o najobičnijem životu koji je naizgled tako banalan, a zapravo tako pun. Pokušao sam pronaći značenja i emocije u toj jadnoj svakodnevici. Likovi su gubitnici našeg društva i njima je posvećena moja priča. Njih nalazimo svuda oko sebe i mislim da će ih čitatelji odmah prepoznati. Jedan lik je branitelj s ozbiljnim psihičkim problemima, njegov brat je neostvareni sitni poduzetnik pun dugova, a njegova žena je ljepuškasta, ali priprosta žena koja je još seksualno poželjna.
Priča počinje kad se ludi brat branitelj poželi ubiti i baš mu u posjet dolazi njegov zaduženi brat sa ženom, želi da prodaju obiteljsku kuću. U dugovima je i ta prodaja bi mu dala prigodu da se osovi na noge. Pratimo dvojicu braće i jednu ženu. Između troje likova do kraja se razvije jedan ljubavni trokut posredovanjem kojega doznajemo sve njihove skrivene želje i nadanja. Na kraju, ono što ostaje iza ove priče je činjenica da svi mi, ma koliki gubitnici bili u ovom životu, tražimo sreću. Svi se nadamo i batrgamo bez obzira na to kolika tmina bila oko nas.
Kako ste odabrali naslov?
U jednom trenutku troje likova ode na izlet na jezero. Prohladno je i izlet nije baš ugodan. Gledaju kako jedan čovjek podiže iz vode velikog soma. Ta glava od ribe se batrga i ne da se, mada je izvučena na obalu i nema joj spasa. Ta glava velike ribe je nekakva nada, nekakva životnost koju prepoznajem u životima svojih likova.