Bolna životna priča uglednog hrvatskog liječnika koji ne želi i ne može svojoj supruzi ugasiti aparate koji je održavaju na životu, potaknula u javnosti pitanje eutanazije.

- Eutanazija u Hrvatskoj nije dopuštena. I Kodeksom medicinske etike i deontologije određeno je da nije etična, o čemu govori Članak 4: ‘Namjerno skraćivanje života (eutanazija) i samoubojstvo uz pomoć liječnika u suprotnosti je s medicinskom etikom.’ - pojasnila nam je Lada Zibar, predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i profesorica Medicinskog fakulteta u Osijeku. Zibar ističe da se osobno protivi eutanaziji te je za “ulaganje većeg truda u načine smanjivanja boli i patnje te osiguranja veće brige za dostojanstven završetak života starih i teško bolesnih”.

A teolog Dalibor Milas kaže da će po tom pitanju ostati neutralan.

- Ljuti me kad rasprave o ovako dubokim i teškim pitanjima završe krutim podjelama na one za život ili smrt. Pitanja abortusa i eutanazije su najkontroverznija pitanja u društvu, na koja nema jednostavnog odgovora. Smeta mi to što je za mnoge kršćansko učenje teško shvatljivo. U tom nerazumijevanju često ideološki stavovi budu zabetonirani, bez rješenja. Oni koji se pozivaju na kršćanstvo ne razumiju kad ne daju ljudima izbora. Načelo izbora je božansko načelo. Oni ne znaju da nam vjera daje mogućnost izbora - kaže Milas.

Održavanje na aparatima 

Dodaje kako smatra da ljudima, koji se bore s tako dubokim pitanjima, treba pružiti potporu i razumijevanje, a ne osuđivati ih. Slučaj našeg liječnika, koji nam kaže da supruzi “ne može napraviti niti eutanaziju nečinjenjem, tj. manjom brigom”, podsjetilo nas je koliko se u Hrvatskoj izbjegava ta tema.

- Na raznim tribinama se o tome ponekad govori. Kolokvijalno nije uvijek u pitanju prava eutanazija nego postupci izbjegavanja održavanja života aparatima. Tako da se o drugim načinima, uglavnom o nepostupanju, ponegdje raspravlja i pomalo zakonski propisuje - dodaje profesorica Zibar.

Pojam eutanazije prvi je upotrijebio rimski povjesničar Svetonije, koji je opisao kako je car Oktavijan August “umirući brzo i bez patnje na rukama svoje žene Livije, iskusio da je eutanazija (dobra smrt) ono što je želio”. 

Zemlje koje su se s godinama zakonski izborile da neizlječivo bolesni pacijenti imaju tu mogućnost su Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Švicarska. Švicarska to ima u zakonu još iz 1942. Oni to nazivaju pomognutim samoubojstvom, koje je dopušteno samo ako nije napravljeno iz “sebičnih razloga”. Naš Kazneni zakonajasno propisuju što se događa s onima koji omoguće ili izvrše eutanaziju. Zakon navodi: “Tko drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina”; “Tko navede drugoga na samoubojstvo pa ono bude počinjeno, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine”.

Britanski list The Guardian je 2010. objavio kako je troje Hrvata tražilo eutanaziju u švicarskoj klinici Dignitas. Prema pisanju Večernjeg lista, prvi Hrvat je u Švicarskoj eutanziran 2013.

Zadnji trenuci uz obitelj 

Njegov identitet nije dosad otkriven. Kako izgledaju zadnji trenuci neizlječivo bolesnih pacijenata koji se tome prepuste, za medije je opisala jedna obitelj koja je eutanazirala majku u Dignitasu.

Kažu da pacijent mora sam platiti troškove, koji su prije četiri godine iznosili oko 220.000 kn. Pri samom činu u švicarskoj klinici inzistiraju da uz budućeg pokojnika bude obitelj. Čekaju ga dvije čaše. U prvoj se nalazi tekućina koja umiri želudac kako bi se izbjeglo povraćanje. U drugoj se nalazi 15 grama natrijeva pentobarbitala otopljena u decilitru vode. Zbog gorka okusa daju ga uz čokoladu ili sa sokom. Tri minute kasnije sve je gotovo.

Pomogao kćeri pa išao u zatvor 

Hrvatsku je 2012. potresla priča oca koji je nepokretnoj kćeri u vegetativnom stanju dao tablete i prerezao zapešće. Isto je učinio i sebi, no on je preživio. Morao je na pola godine u zatvor jer hrvatski zakon ne poznaje pojam “ubojstvo iz milosrđa”.

Otac Joso sudu je objasnio kako je u očima kćeri iščitao molbu da prekine tu agoniju. Kaznu je odradio, no teško je bio obolio. Tad je rekao da se neće liječiti jer želi patiti kao njegovo dijete.

Eutanazija za maloljetnike

U Belgiji je eutanazija moguća još od 2002. Od 2014. omogućili su je i maloljetnicima za koje se dokaže da boluju od neizlječivih bolesti. U zadnje dvije godine eutanazirali su troje djece u dobi od 9, 11 i 17 godina. Svi su trpjeli neizdržive bolove kojima ni lijekovi nisu pomagali. Eutanaziju su morali odobriti njihovi roditelji.