Premda je ovdašnja javnost 2010. obaviještena kako je njezina država, kao prva među republikama bivše SFRJ, isplatila naslijeđeni dio financijskih obveza od 1,1 milijardi dolara, četiri godine poslije vijest se pokazuje kao jedna od laži u numeričkom uljepšavanju hrvatske poslovne vjerodostojnosti, ekonomskoga bogatstva i likvidiranih obveza.
Naime, u samo dva dana Ameriku i Europu obišla je informacija kako od 16. listopada 2014., pod signaturom Southern District of New York No. 14-8316, najveća švicarska banka UBS sudskim putem utjeruje od Hrvatske 45 mlijuna dolara koji su zaostali nakon razdruživanja jugoslavenske federacije. Iznos je nevažan u sveukupnosti domaćega vanjskoga duga koji je, kažu europske statistike, upravo dosegao 77 posto nacionalnoga BDP-a.
No iz mutnih dubina nelagodne prošlosti broj je izronio u najgorem trenutku, dodatno narušavajući ugled zemlje u grčevitom lovu, koliko na spasonosne investitore po zapadnome svijetu, toliko na najpovoljnije kredite. Ništa manje važno, na unutarnje-političkom planu definitivno svjedoči kako domaća birokracija nije više u stanju sagledati niti gomile svojih papira, izvještaja, strategija, financijskih tablica koje nemilice proizvodi u kontinuitetu ovdašnjih vlada, kamoli realitet koji se zbiva, eto, unatoč njihovim planovima, projekcijama i vizijama.
Zato je logično da je švicarska tužba, s nekoliko dana zakašnjenja zaskočila ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić i da se u skladu s kolektivnom prirodom Banskih dvora uhvatila fraze o “kostima iz ormara” bivše HDZ-ove vlasti koja je dugovanje jednostavno prešutjela u primopredaji početkom 2011. Ali to što je prirodno i očekivano u ministarskim reakcijama, jednostavno ne korespondira s činjenicama: iako medijska laž iz 2010. doista nije nikada demantirana pred nacionalnim auditorijem, ne može se reći da je istina zatajena Kukuriku koaliciji.