Plesali su skoro punih mjesec dana.
A onda, jedan od partnera Ivan Vrdoljak podnio je ostavku na mjesto predsjednika HNS-a nakon stranačke odbijenice u vezi preslagivanja u Saboru, pa bi bio red da ostavku podnese i drugi partner, Andrej Plenković.
Jer, ako je Vrdoljakov politički karambol bio jedan od spektakularnijih u hrvatskoj političkoj povijesti, onda ni Plenkovićev nije puno skromniji. Dapače.
Predsjednik HNS-a u samo nekoliko tjedana uspio je pokopati svoje kandidate na lokalnim izborima, pogaziti svoje izjave u kojima rezolutno odbija preslagivanje u Saboru, kompromitirati stranku među biračima i samoga sebe u stranci, a onda dovesti HNS do raskola nakon kojeg je podnio ostavku.
Pobjednik među gubitnicima
S druge strane, predsjednik HDZ-a stigao je od izjave "imamo većinu" 27. travnja, preko izjave da "traga za većinom" tjedan dana kasnije, do medijskog vrbovanja i žicanja koalicijskih partnera - HSS-a, HSU-a, pa sad i HNS-a.
I svi su ga odbili.
Seljaci su potpisali sa SDP-om, umirovljenici su ga javno demantirali, a narodnjaci su u zadnji čas srušili dogovor u kojem se premijer brutalno izložio pred svojim članovima, dužnosnicima i biračima, dajući HNS-u sve na pladnju.
Kompromitirao se i ostao osramoćen.
I pritom je Plenković ostao toliko zatečen svim tim odbijenicama da je došao na sjednicu Sabora bez imena svojih novih ministara. Čuvao je fotelje za HNS zbog čega čak nije smislio svoje kandidate.
Tako je ušao u povijest kao prvi predsjednik Vlade koji dolazi na izglasavanje ministara čija imena ni nakon 30 dana nisu poznata javnosti. I koji bi pred saborske zastupnike valjda trebali iskočiti iz torte.
Lagali i gazili
Pa ako je lagao Vrdoljak, lagao je i Plenković. Ako je svoju riječ gazio Vrdoljak, gazio ju je i Plenković. Ako se Vrdoljak kompromitirao pred svojom strankom i biračima, ništa manje nije se kompromitirao ni Plenković.
Blamiranje šefa HNS-a nije bilo ništa skromnije od blamiranja šefa HDZ-a.
Koji je, da stvar bude još gora, iz lokalnih izbora izašao kao pobjednik, da bi u saborsko preslagivanje ušao kao gubitnik. I koji bi, ako do toga dođe, na izvanredne izbore također izašao kao gubitnik: u parlamentu, u javnosti, kao i u vlastitoj stranci.
Osim ako nema plan vladati s nategnutih 76 mandata od jedne do druge saborske pauze.
Bez vjerodostojnosti
Plenković je, dakle, u nešto više od mjesec dana ostao bez ministara, bez stabilne većine, bez tadašnjeg kao i bez potencijalnih koalicijskih partnera, te ono za njega najvažnije - bez vjerodostojnosti.
Rekao je da ima većinu, najavljivao je da će imati većinu, otvorio je vrata stranci koja je njegovu Vladu najžešće kritizirala i nazivala Titanicom, dajući joj fotelje i sinekure, da bi sada ostao bez ičega.
Prema medijskim izvještajima, to je izazvalo konsternaciju čak i u redovima HDZ-a, čiji zastupnici evociraju uspomenu čak i na onoga čije ime se ne spominje, Tomislava Karamarka.
Plesali su jedno ljeto
On se također htio presložiti, pa nije uspio. S time da je Karamarko imao alibi: on je izbacio Most kako Most ne bi izbacio njega. Plenković je izbacio Most kako ne bi ostao bez Zdravka Marića, navodno Agrokorova ministra u Vladi koja je u sjeni svih ovih preslagivanja javno otvorila rat s Ivicom Todorićem.
Potjerao je Most zbog toga što su digli ruku protiv Marića, a htio je uzeti HNS koji je učinio to isto.
To je bila vjerodostojnost na najjače.
Vrdoljak je pao pod pritiskom svoje stranke koja se nije željela upustiti u kratkoročno korisno, a dugoročno terminalno koaliranje s HDZ-om. Plenković bi po istoj logici trebao pasti zbog izlaganja politički, ideološki i svjetonazorski suprotstavljenoj stranci.
Vidjet ćemo je li premijer doista vjerodostojan.