Nakon nekoliko ciklusa kadrovskih čistki, koje su (pošteno govoreći, ne samo u SDP-u) najvažniji dio stranačke agende, “lav i lisica Iblerova trga”, Zoran Milanović relativno je siguran jer je posmicao većinu ozbiljnih protukandidata, ali u stranačkim kuhinjama snage “postzoranizma” prestrojavaju se na tjednoj bazi. Svima je, naime, jasno da je Milanović već sad nanio ljevici nepopravljivu štetu, dok bi još jedan njegov mandat na čelu stranke značio definitivni kraj SDP-a. Za dvije godine nije pokazao ni traga neke vizije pretvaranja Hrvatske u učinkovitu ekonomiju; ne samo da se nije usudio taknuti u pogibeljni teret javnog sektora nego nije ni pokrenuo priču o pravoj reformi sustava javne uprave i lokalne samouprave (dramatično smanjenje broja županija, općina, gradova i zaposlenih u javnom sektoru). Naprotiv, kada mu je netko spomenuo to pitanje svih pitanja, lakonski je odmahnuo rukom i rekao: “Pa to nije ni bilo u našem programu”. Milanoviću očito nedostaje čak i elementarna hrabrost: umjesto da se ponaša kao političar, djeluje kao novinar, kritičar ili kolumnist - umjesto otklanjanja društvenih devijacija, on ih jednostavno primjećuje, zapaža, registrira...
Potom se žali na to kako se svi bune ako netko spomene kresanje nezasluženih povlastica, i to je to. To je naš premijer. Usput, Milanović cijelo vrijeme docira kako previše trošimo. To je opaka neistina. Mi trošimo sve manje - građani se razdužuju u bankama, režu gdje stignu, štede manijakalno - dok se on i njegov aparat ponašaju kao pijani ruski grofovi kojima nitko nije rekao da su ostali bez svega. U toj konstelaciji, među vodećim SDP-ovcima sazrela je misao da je umirovljenje Milanovića uvjet njihova opstanka. Bit će više kandidata koji će se suprotstaviti Zokiju, kaže nam izvor s Iblerova trga.