Miroslav Šantek Cobra petrinjski je novinar već 20 godina. U Petrinji je odrastao, igrao nogomet, naučio svirati gitaru, upoznao ljubav i napisao prvi tekst.
- Ja sam jedan od posljednjih rođenih ovdje. Ljudi odavde su većinom rođeni u bolnici u Sisku, a ja sam rođen u svojoj kući. Tu sam 50 godina i ne mislim otići - govori Cobra.
Piše za PS portal, koji je osnovao s prijateljima. U početku je bio u tiskanom izdanju i zvao se Petrinjske staze. S vremenom su morali prijeći na web. Ne ovise o državnim sredstvima, a daju priliku za pisanje svima koji pokažu da imaju talenta.
Ispod sivih brkova nazire se širok osmijeh, ali u očima se vidi tuga. To je njegov grad koji sad boluje. Ali uzrok nisu samo potresi.
- Problem je napravljen poslije rata, nas je Zagreb ostavio. Mi smo jednostavno ostavljeni. Napravili su kuće, ali su nas ostavili bez gospodarstva. Oni su nas gledali kao da ne postojimo, iako s bilo koje pozicije na ovome mostu možete vidjeti zagrebačke nebodere i Sljeme. Mi smo toliko blizu Zagreba, a tako smo zapravo daleko. Sve te politike su, neki kažu, namjerno uništavale ovaj grad. Ovaj kraj je prije rata bio izrazito bogat. Imamo Gavrilović, ljudi su dobro živjeli od seoskih kooperacija, Sisak je bio jedan od većih industrijskih centara u bivšoj Jugoslaviji. Ovdje je napravljena poprilična katastrofa - priča nam.
Politika je zavadila Hrvate i Srbe
Kaže da današnji mladi ondje više nemaju perspektivu, nisu je imali ni prije 20, a ni prije 10 godina.
- Vidi se da ova aktualna vlast nešto pokušava napraviti kroz EU fondove, mnogo je i napravila, ali kad opet otvoriš granice, mladi odu. Nema nekog rock’n’rolla. Nema neke alternative, nema ničega što bi njima bilo zanimljivo. Aktualan je samo taj plac, tu su se mladi okupljali. Imate betonske ploče, svake noći dođe ih na stotine te na minus 20 ili plus 50 piju i druže se. Nemaju što drugo - objašnjava nam.
Cobra poznaje svaki džep Petrinje, pozdravljaju ga svi koji pored nas prođu, a on im veselo odzdravlja. No Petrinja još izgleda tužno.
- Mjesec je dana prošlo od potresa, a ovdje se još ne vidi da se išta radi, da država išta radi. Da je ovo Kina, već bi bilo popravljeno. Dok državnici naprave planove i projekte, koliko će još proći? Ne znam, ne vidim baš neku perspektivu. Ljudi ipak vjeruju u to, imaju u sebi nekakav optimizam, ali to su ljudi sa stalnim poslovima, branitelji, umirovljenici. No što će sad ovdje netko tko je tek završio školu - pita se Cobra.
Stojimo nedaleko od mjesta na kojem je poginula njegova sugrađanka Laura. Smrt koja nas podsjeća na to da ništa ne ide kako planiramo.
- Hrvati i Srbi zajedno su dobro živjeli prije rata, a onda je došla politika i zavadila nas, kao i sad. Pričaju o nekoj Banovini ili Baniji. Ja je cijeli život znam kao Baniju. Moji su Hrvati, ovdje smo već stotinama godina. Za Banovinu sam čuo tek ‘90-ih. To je besmisleno. Koga bi u ovoj situaciji trebalo pogađati to je li Banovina ili Banija, jesmo li Srbi ili Hrvati - govori nam.
- Ovdje živi moj dobri prijatelj Saša Umičević, petrinjski paroh. Riječ je o vrlo dobrom čovjeku. Za njega svi Petrinjci kažu da je dobar, cijenjen čovjek. Svake godine sakuplja darove i nosi ih u bolnicu. Takvih nam ljudi više treba - priča nam i pokazuje kafić u kojem su pili kavu. Više neće jer se ruši.
- Ovo nikad više neće izgledati kao prije. Ljudi vole ovaj grad, žele da sve bude kako je i bilo. Realno, te zgrade su bile zapuštene nakon rata. Država ih nije obnavljala, zato su se i srušile tako. Kad živite u relativno malom gradu, svaki dan prolazite ovuda, sjećate se svih tih stvari. Ne znam kako će ovo izgledati, ali volio bih da ponovno naprave kako je prije izgledalo - zaključuje i uzima prozorski okvir s poda.
Nekad se kroz njega gledalo na petrinjske ulice i parkove, dopirao je žamor i dječji smijeh s ulice. Na trenutak, i mi smo ga čuli.