Sanaderova pozitivna strana je što se za razliku od većine hrvatskih političara, i u Bruxellesu, i u Parizu, i u Washingtonu osjećao kao kod kuće. Uveo je zemlju u NATO. Na početku prvog premijerskog mandata, EU je s olakšanjem prihvatila mnoge iznenađujuće novosti u politici HDZ-a: liberalan odnos prema nacionalnim manjinama, osudu ekstremno desnih političkih ideja. Pitanje je bi li itko, osim njega, bio u stanju izvesti te zaokrete. Dao je HDZ-u lik moderne konzervativne stranke. Relaksirao je odnose sa susjednim državama, izuzev Slovenije.
No Ivo Sanader, najblaže rečeno, nije bio stručnjak za gospodarstvo, zbog čega je za njegova mandata nelikvidnost snažno narasla. Hrvatska je ostala ovisna o uvozu iz inozemstva. Stvorio je i snažan kult ličnosti. Vladao je zemljom sam, bez puno konzultacija, oslanjajući se na marionete umjesto stručnjaka. Korupcija mu je bila veliki problem - u zemlji nije dovedena u prihvatljive okvire. Hrvatska je i u Sanaderovu mandatu ostala zemlja u kojoj se bez stranačke podrške ne može napraviti gotovo ništa, što je u narodu izazvalo trajno nepovjerenje.