Najteže mi je bilo kad sam u istom danu morao zapisati majku i dijete. Takve situacije te slome i kad si naviknut na smrt. Moraš biti stabilan, psihički jak, ali srce ti se stisne, govori Zlatko Dedić, umirovljeni grobar, dok sjedi u sjeni svoje garaže na rubu bjelovarskog prigradskog naselja Male Sredice.
Iza njega, kroz otvorena garažna vrata, proviruju redovi i redovi starih radioaparata, poput nijemih svjedoka jednog drugog dijela njegova života. No dok pokazuje gumiranu kapu s Formule 1 potpisanu od Mikea Häkkinena, jasno je da Zlatkova najveća zbirka nije ni u radijima ni u šilt-kapama. Ona je zapisana u bilježnicama, na stotinama stranica ispisanih urednim rukopisom: popis gotovo osam tisuća ljudi koje je ispratio na njihov posljednji put.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zlatko je grobarom postao 2003. godine. Prvi upis u svoju bilježnicu napravio je 8. studenoga te godine. Od tada, pa sve do 2020., zabilježio je svaki pokop koji je obavio.
- Htio sam privatno imati evidenciju. Vodio sam si popis, za sebe. Pisao sam ime i prezime pokojnika, datum ukopa, godište, mjesto smrti, je li zemljani grob ili grobnica, koji je svećenik bio, katolički ili pravoslavni. Ponekad i muslimanski. Bilo je ljudi sa svih strana. Imamo 34 groblja u sustavu. Nedostaje mi još 30 ljudi do 8000 - priča nam Zlatko.
Zlatkova evidencija u međuvremenu je postala neformalni arhiv. Često mu dolaze i oni koji traže svoje bližnje.
- Ljudi dođu i pitaju me znam li gdje je netko pokopan. Kažu mi samo godinu, ja sve imam posloženo kronološki. I nađemo. Kod mene to ostane zapisano. Svi križevi, prošli su mi kroz ruke - govori nam Zlatko.
Dok izgovara ove riječi, pokazuje na stari drveni registar uredno posložen među policama u garaži. Do njega je vojska šilt-kapa, poredanih po sportovima. Najdraža mu je ona s početka - potpisana od Häkkinena, darovana od prijatelja koji je bio na utrci Formule 1.
- Kad sam je dobio, rekao sam si: 'Sad ću skupljati kape'. I tako je počelo. Danas ih imam više od 2100. Sa sajmova, putovanja, sportskih manifestacija, neke su i rariteti. One najvrednije držim zamotane u krpe da se ne zapraše - govori Zlatko.
Zbirka radioaparata je druga ljubav. Ima ih oko 280, neki još iz 1940-ih, svi restaurirani, funkcionalni.
- Prvi radio sam dobio od tate. Na Jakuševcu ga je našao. Donio mi ga je, bio sam klinac. Neispravan, baterije oksidirale. Ja ga otvorio, očistio i zamijenio baterije te je zasvirao. Taj osjećaj. Nikad neću zaboraviti. Mislio sam da će mi ga tata uzeti kad vidi da radi, ali rekao mi je da ga mogu zadržati. Od tada sam znao da je to moja stvar - prisjeća se Zlatko.
On je i radioamater, mehaničar, kolekcionar, ali i nešto mnogo više - živa memorija svoga kraja. Ljudi mu dolaze po savjet, po alat, po uspomenu. U njegovu dvorištu svaka stvar ima svoju priču: stari bicikli koje restaurira u slobodno vrijeme, prazne limenke s turneja, magnetofonske trake s glazbom koju danas više nitko ne pušta.
- Volim popravljati. Odmalena sam to radio, još dok sam čuvao krave na paši. Uvijek sam nešto šarafio, popravlj'o. Nisam mogao mirno sjediti. Tako sam i kroz život proš'o. Sve što je dotrajalo, probao sam spasiti - kaže nam Zlatko.
Ali ništa nije toliko pažljivo spašavao kao imena pokojnika. Za svakoga je imao isti ritual - pogled, poštovanje, šutnju. Čak i kad bi pokapao nepoznate, one bez rodbine ili prijatelja, ponavljao bi isti obrazac.
- Ne postoji nevažan pokojnik. Svi smo mi isti kad dođe zadnje vrijeme. I najbogatiji i onaj koji nije imao ni za sprovod. Bilo je tu i prijatelja, znanaca, susjeda... Svi ćemo mi tamo jednom, samo je pitanje kad - govori nam Zlatko.
Umirovljen je već pet godina. Sad ga češće posjećuju oni koji žele pronaći prošlost jer za Zlatka se u bjelovarskom kraju jako dobro zna. Ponekad mu, kaže, dođu djeca koja žele saznati gdje im je pradjed. A Zlatko listajući svoje bilješke nađe točno gdje, kad, s kim i kako.
- Kad sve sabereš, cijeli jedan kraj je u mojim papirima. To nije statistika. To su životi. Neki su otišli naglo, neki polako, neki u miru, a neki u tragediji. Zapisivao sam ih jednako - kaže nam Zlatko.