U Vinici, prema posljednjem popisu stanovništa živi 1269 ljudi. Malo je to mjesto pored Varaždina, slično brojnim malim mjestima razbacanima po Hrvatskoj.
Taj kraj ima trošne kućice u nizu, ima trgovinu, kafić i nogometno igralište. Ima i vatrogasce, crkvu i ležerne penzionere na dvorišnim ogradama. A ima i titulu prvog mjesta u zemlji u kojem je mještanima preporučeno imati maske i na zatvorenom i na otvorenom.
Korona svadba i pozitivni svećenik
Tako kaže lokalni stožer, pojašnjavajući da se ipak moraju nositi samo u neposrednoj blizini druge osobe ili veće skupine ljudi. Selo Vinica je dio istoimene općine koja broji oko 3700 stanovnika i svi su obuhvaćeni ovom mjerom, bar dok se Covid situacija ne popravi. A zašto?
Ispostavilo se da se korona proširila ovim krajem preko nedavne svadbe kod obližnjeg Ivanca. Dvadeset troje ljudi je pozitivno, uključujući i viničkog svećenika koji, eto, nije ni bio na slavlju. Samo je održao misu za mladence. Pokucali smo čovjeku na vrata župnog dvora da ga sa sigurne udaljenosti pitamo za zdravlje, ali disciplinirani župnik odbio se pojaviti makar i na prozoru. U slušalicu nam je rekao da se osjeća dobro te da ne namjerava kršiti izolaciju.
E sad, znamo da su svećenici navikli na strpljive trenutke u osami i tišini, ali nas je zanimalo kako se s kušnjama nosi svjetovno viničko pučanstvo. Kako obični ljudi doživljavaju preporuke za opću maskiranost i mjere opreza?
- A to je pravilo, mora se poštovati - mumlja kroz pamuk gospodin Tomo Šipek.
Vitalni 78-godišnjak upravo je zajašio bicikl i krenuo u kupovinu kad smo ga presreli. Ne boji se Tomo korone, ali ipak se drži mjera opreza. Za svaki slučaj.
- Članovi moje obitelji su bili na svadbi, ali ostalo im je još tjedan dana izolacije i gotovo je - govori dok popravlja masku. Mršti se, namješta je, zateže iza ušiju.
Sličan manevar se vidi i kod ostalih, rijetkih prolaznika. Većina Viničana se oboružala zaštitnom opremom, zlu ne trebalo. Neki na putu do trgovine, neki u šetnji, neki na motociklu. Neki su, doduše nepotrebno, navukli maske kad su vidjeli naš fotoaparat, ali uredno su se pridržavali preporuka o razmaku.
Jedan od njih je i Miroslav, mladić u, kako kaže, ranim pedesetima. Uhvatili smo ga pokraj kafića, a on je hitro izvukao plavozelenu tkaninu iz džepa i metnuo je na lice, spremno odgovarajući kako se ne boji korone. Hrabar je i Stjepan Kovačić, simpatični, tetovirani umirovljenik koji kaže da, evo, nikad nije imao ni gripu.
- Nikad! Zdrav sam, sve je u redu. Imam doduše premosnicu, ali dobro. Neće mi ništa biti - uvjerava nas Stjepan dok se iza njega smije gospođa sagnuta nad vrtom.
Ni cvjećarica Ivančica Mihelić nema straha. Ovjenčana buketima, priča kako se nosi s mjerama protiv virusa.
- Ma dobro je, radimo i čekamo da prođe. Srećom, nitko od članova moje obitelji nije zaražen - priča Ivančica, okružena karanfilima.
Teško je raditi u ovakvim uvjetima, složit će se sigurno svaki mještanin Vinice. Složit će se i ekipa koju smo zatekli u radovima pokraj crkve. A najviše će se s tim vjerojatno složiti Chandra Bahadur Gharti, čavrljavi Nepalac lako pamtljivog imena koji već godinu dana živi u Varaždinu. Potegnuo je od zaleđa Himalaje do zaleđa Ivanščice kako bi zaradio svoj kruh, a mi smo ga uhvatili dok je marljivo lopatao u metar dubokom kanalu. Iskočio je Chandra, ljubazno se predstavio i nasmijano nam objasnio što je privuklo jednog Nepalca do sjevera Hrvatske.
- Radim ovdje, na građevini. Prije toga sam bio u Puli. Zašto baš Hrvatska? Rodbina mi je rekla da je prekrasna zemlja - objašnjava na tečnom engleskom. Zna nešto i hrvatskog. Volim te, dobra večer i dobar dan. Zna i psovke, ali prepristojan je da ih kaže naglas. Korone se boji, ali naglašava, u razumnoj mjeri.
Izdržat će. Izdržat će i Ivančica, i Stjepan, i Miroslav. Izdržat će i sramežljive djevojke koje su otrčale od objektiva, kao i namrgođeni konobar u lokalnom kafiću. Izdržat ćemo.