Svi su znali sve, a nitko nije poduzeo ništa.

Koliko smo puta proteklih godina čitali o tome da je neki ubojica već pokazivao znakove nasilničkog ponašanja, da su se protiv njega podnosile prijave, da je policija dolazila u kuću, sustav arhivirao prijave, a partneri, ukućani, susjedi i sugrađani živjeli u strahu od tempirane bombe?

Naročito u slučajevima ubojica žena, što je Kristijan Aleksić i bio.

I ponovno je zakazao sustav, zakazale su institucije, zakazali su policija, pravosuđe i svi oni koji su trebali zaštititi građane i društvo od psihopatskog ubojice iz Drniša. Sugrađani su sve znali, policija je podnosila prijave, čak je i majka bila svjesna s kakvim sinom živi, mještani su upozoravali, prijavljivali i očekivali eksploziju do koje je na koncu i došlo.

I sada imamo ogorčenje, frustraciju, prozivke, pozive na prosvjede i smjene.

Alibi za nasilje

Ali u ovoj tragediji iz Drniša leži nešto dublje od toga.

"Dok imamo opravdanja, alibije i slavljenje zločinaca, imat ćemo samoregrutiranje novih psihopatskih snaga", poručio je jutros na N1 televiziji psihijatar Ante Bagarić. "Nema alibija za prijetnje, agresiju, nasilje, to se ne smije tolerirati".

I doista, Aleksić je simptom, a možda i proizvod društva koje već desetljećima, na ovaj ili onaj način, promovira nasilje, zločine, mržnju, opravdava zločine i slavi zločince.

Sjetimo se 18-godišnjeg atentatora na Banske dvore koji je bio produkt političke radikalizacije u obitelji i društvu, da bi se potom iz političkih krugova njegov čin proglašavao "mladenačkim buntom" i "buntom protiv sustava".

Zločini i zločinci

Sjetimo se kako se slavilo šatoraše i stožeraše koji su terorizirali građane i napadali Banske dvore. Sjetimo se kako se opravdavalo crnokošuljaše koji su napadali srpske priredbe ili kako se zauzimalo za huligane koji su napadali policiju.

Godinama se slave ratni zločinci, a sada se veličaju ustaški zločinci. Predsjednik države, primjerice, javno izražava divljenje prema osuđenom zločincu koji je u sudnici popio otrov. Okreće se glava od femicida i od nasilja nad ženama dok se trgovi otvaraju klečavcima koji pod križem i krunicom provode pasivno nasilje nad ženama.

Imamo grandiozne koncerte na kojima se vitla mačem.

Imamo huligane koji prebijaju sirijskog mornara i djevojku koja šaketa filipinskog turista. 

Imamo političku retoriku koja promovira upire prstom u neprijatelje.

Imamo društvene mreže i komentare prožete čistom, nepatvorenom brutalnom mržnjom.

A imamo i sudove koji traže olakotne okolnosti za ubojice, nasilnike, psihopate. 

Toleriramo agresiju

Postajemo neosjetljivi na zločine i zločince koje proglašavamo borcima za "našu stvar". Toleriramo agresiju, verbalnu i fizičku, usmjerenu prema drugima i drugačijima. A time otvaramo prostor onima koji, kako reče psihijatar Bagarić, žele "nanijeti što veću bol nedužnima, slabijima i ljudima koji se ne mogu braniti".

"Danas osjećamo strah, sram, ljutnju i bijes što je taj mladić ubijen, ali kao zrelo društvo trebamo državu i institucije koje će reći 'duboko smo i debelo zakazali'", kaže Bagarić.

Aleksić je bio tempirana bomba od koje su mještani strahovali i na koju su ukazivali, ali on nije bio izolirana iznimka u ovom društvu.

Napadi na strance

Jer nekako u isto vrijeme u javnost je izašla šokantna snimka iz Rijeke na kojoj dvojice huligana doslovno gaze po sirijskom mladiću, kao i snimka djevojke koja je ničim izazvana fizički napala filipinskog turista u Zagrebu.

Umjesto da se ti slučajevi podvedu pod zločin iz mržnje, jer je očito da su napadi bili upereni prema osobama druge boje kože, oni će se vjerojatno suditi u skladu s postojećom praksom i regulativom. Što će otvoriti put novom nasilju.

A to nasilje ponovno će proći bez političke, društvene i javne osude.

Nažalost, ubojstvo 19-godišnjeg mladića, školarca, sportaža i dostavljača pizze iz Drniša nije se dogodilo u društvenom i medijskom vakuumu, niti je njegov ubojica izuzetak koji strši u inače uređenom, posloženom, moralno ispravnom društvu. 

On se uklapa u društvo zločina i zločinaca, femicida, huliganskog nasilja, rasističkih napada, domaćih terorista, huškača i mrzitelja, ali i razarajuće korupcije, moralnog propadanja, društvene neosjetljivosti, uništenog sustava, razorenih institucija.

I tragične normalizacije nenormalnog.