Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. On bi, da je poživio, ionako završio u Haagu, kaže Oliver Frljić. 

Najkontroverzniji domaći redatelj sprema predstavu koja će u Hrvatskoj vjerojatno podići više prašine od bilo koje dosad. “Aleksandra Zec” u zagrebačkoj će Gavelli početi igrati krajem sljedeće godine, 22 godine nakon mučkog ubojstva obitelji imućnog zagrebačkog mesara čija je krivica bila što su u prosincu 1991. bili Srbi u Hrvatskoj. 

Mnogi će se složiti da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti, a Frljić ide i korak dalje. 

- Taj slučaj dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata. Počinitelji su bili pripadnici specijalnih vojnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih grešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu najviše državne vlasti – ističe redatelj. 

U kuću Mihajla Zeca, uglednog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice te financijski potpomagao HDZ, i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, na Trešnjevci upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku Merčepovi eskadroni smrti. 

Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je jednim metkom likvidirao najmlađi iz petorke, tad 18-godišnji Siniša Rimac. Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila i policijski kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a bili stacionirani. 

Nakon što su likvidirali Mariju Zec, Siniša Rimac kolege je pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali nisu ga poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u obližnju jamu za smeće. 

Sve što su učinili te noći, merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici. 

Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odjeće Marije i Aleksandre Zec.

Više o Frljićevoj politički angažiranoj predstavi pročitajte u 24sata Expressu.