Više od tisuću nastavnika, učitelja i predavača iz cijele zemlje okupilo se na skupu u Zagrebu kako bi pokazali da im je dosta.
Skup pod nazivom “Stop nasilju u školama”, potaknut incidentom u čakovečkoj Tehničkoj školi, pokazao je koliko se problema, gorčine i nemoći nakupilo u hrvatskom obrazovnom sustavu. No ogromnu reakciju u javnosti izazvalo je i pismo jedne 15-godišnjakinje. Učenica prvog razreda srednje škole u Vinkovcima, Ana Novosel, odlučila je izraziti svoje mišljenje o sustavu u kojem nisu žrtve samo nastavnici:
POGLEDAJTE VIDEO:
- Željela sam da u javnost izađu stvari iz moje perspektive i druga strana priče. Nisam mislila da će podići toliko prašine. Nismo svi neodgojeni, sva djeca nisu ista - kazala nam je Ana. Nju i profesoricu njemačkog jezika, suorganizatoricu subotnjeg prosvjeda, Ivanu Valjak Ilić, ugostili smo u studiju 24sata. No nakon Anina pisma uslijedila su i pisma mnogo njezinih kolega iz cijele Hrvatske.
- Žao mi je što slušam određenu glazbu te mi profesor kaže kako samo kreteni mogu slušati to smeće od glazbe. Žao mi je profesora koji nas stave u grupu od 24 ljudi i uče isto te očekuju da isto tako svatko od nas nauči - napisala nam je srednjoškolka koja nam je otkrila i kako svaki dan presjeda na dva autobusa kako bi stigla do škole i nitko je u školi ne pita stigne li obaviti sve obaveze.
- Završavala sam srednju ekonomsku školu i bilo je zaključivanje ocjena. Bila sam odlična učenica i bila sam sigurna kako će mi profesori zaključiti zadnje predmete. Došao je red na ekonomsku geografiju i kaže mi profesorica: ‘Zaključit ćemo 4 jer nije fer što koristiš svoju logiku dok drugi doma uče za 5’ - još je jedno svjedočanstvo učenice hrvatskih škola.
Da se odnosi i atmosfera u školama pod hitno moraju mijenjati, jasno je apsolutno svima.
- Čast mi je sjediti kraj ove mlade hrabre žene. Zbog Ane smo bili na zagrebačkom trgu. Ana je djevojka zbog koje se isplati dići glas. Želimo početi dijalog, ma koliko on težak bio - kazala je Ivana Valjak Ilić.
No problem je puno širi, ističe Ivana Valjak Ilić, a to su vrlo jasno istaknuli i njezini kolege na prosvjedu.
- Postoji vječna mantra da je osnovna škola obavezna, da se djetetu uskraćuje pravo na obrazovanje. A što je s ostatkom razreda koji ne mogu pratiti nastavu? Gdje je njihovo pravo? Štiti se nasilna manjina. Mnogo toga se zataškava zbog očuvanja ugleda škole. Ovim skupom željeli smo poručiti da škole moraju biti sigurna mjesta za one koji u njima borave. Kako ja mogu zaštititi učenike ako ne mogu zaštititi sebe? Zato tražimo status službenih osoba, jer se njihovi napadači gone po službenoj dužnosti - rekla je Ilić.
No jučer je pismo objavila i profesorica Mirjana Kazija, viša savjetnica za stručne suradnike pedagoge u Agenciji za odgoj i obrazovanje, s dugogodišnjim iskustvom rada u školama. Ona se ne slaže sa svim stavovima iznesenim na prosvjedu:
- Po definiciji, nasilje je nešto što čine oni koji su u poziciji moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan. Dakle, u ovom su slučaju učitelji u poziciji moći. Oni su odrasli, obrazovani za posao koji rade, te plaćeni profesionalci. “Druga strana” su djeca, koja su u razvoju, imaju svoje uzrasne karakteristike pa se opiru autoritetima, isprobavaju granice ili doista imaju određene teškoće koje ih sprječavaju da budu uspješni - istaknula je među ostalim.
A da se ovaj sistemski problem nikako ne smije prelijevati na djecu, za portal srednja.hr upozorila je i pravobraniteljica za djecu Helenica Pirnat Dragičević.
- Prateći druge slične slučajeve, uočili smo da ponekad u školama postoji sklonost negativnom ‘solidariziranju’ među odraslima kad je riječ o sumnji na nasilje nastavnika nad učenikom, no ovo što se sada događa uključuje širi krug ljudi i interesa i povezano je s drugim dugotrajnim problemima u našem školstvu i u društvu općenito. Svi mi želimo sigurnu školu, ali u ovom trenutku, i zbog senzacionalističkog pristupa problematici nasilja u školi, postoji realna opasnost da se u društvu nametne pogrešna percepcija da su djeca i mladi prijetnja sigurnosti učitelja (ili građana), a da društvo nema instrumenata ni mogućnosti sankcionirati ni obuzdati nasilno ponašanje djece – navodno zato što se svi pozivaju na ‘dječja prava’. I djeca počinitelji nasilja imaju pravo na zaštitu ljudskih prava, ali to ne isključuje njihovu odgovornost za ono što čine. Dječja prava, dakle, uključuju i obvezu odraslih da usmjeravaju i korigiraju njihovo ponašanje - kaže Pirnat Dragičević.
Donosimo vam pisma učenika:
Ja imam potrebu i želim podijeliti svoju priču. Zadnja sam godina upravne škole i želim podijeliti svoja dosadašnja iskustva. I meni dođe preko glave sve kada se sjetim da od ponedjeljka do petka moram imati jedan te isti ritam i navike koje mi se ni najmanje ne sviđaju. Nitko u školi od profesora ne zna koliko je teško probuditi se u pol 6 da bi do 8 stigla u školu koja je udaljena 35 km od moga doma. Ne znaju koliko mi je teško (pogotovo sad po zimi) presjedati na dva busa da bih stigla do škole, i ujedno još do škole pješačiti 10-15 minuta. Profesori ne znaju da dođem kući tek u 16 sati, da po zimi tad već pada mrak. Profesori ne znaju da mene čeka sad 15 predmeta iz kojih bih me sutra mogli pitati jedan ili svih 15. Trebam ih naučiti za usmeni, pismeni, napisati zadaće, biti sa obitelji i imati, kao što Ana kaže, 8 h sna. Neizvedivo je. Svakog dana idem spavati u 12 h. Isprika svakom profesoru koji se našao uvrijeđen kada nije bio moj dan pa sam željela spavati na klupi, slušati muziku ili šutjeti. Nisam tu da ometam nastavu niti stvaram probleme namjerno jer nije moj dan. Žao mi je što kada nekim profesorima nije njihov dan slobodno smiju imati odraz lica kao da ce ti svake minute upisati jedinicu ili prozvati na ploču jer nisi htio maknuti bocu vode sa stola jer ne smiješ pod satom piti. Žao mi je što imamo dva dana za redom tjelesnu kulturu te samo jedan dan smijem reci kako imam menstrualne probleme dok drugi dan isto tako ih imam no ne mogu igrati, dobijem minus jer du svi toliko uvjereni da u našim godinama menstruacija dolazi samo jednom na mjesec. Žao mi je što slušam određenu glazbu te mi profesor kaže kako samo kreteni mogu slušati to smeće od glazbe. Žao mi je profesora koji nas stave u grupu od 24 ljudi i uče isto te očekuju da isto tako svako od nas nauci. Svatko uči na svoj način i netko ne može naučiti gradivo za pol sata nego mi treba tri sata. Očekivanja profesora su previsoka što me smeta. Žao mi je što nas neke koji imamo oko za fotografiju ne pohvale, dok sportaše dižu u nebesa. Svatko je drugačiji te smatram da nitko ne treba hrpu ljudi stavljat u istu kutiju. Žao mi je što se svakog dana budim bez volje, odlazim u školu bez volje te tamo 7 h bez volje sjedim i čekam kad ću otići kući. Niti jednom djetetu ne želim takvo školovanje gdje tvoju kreativnost i volju doslovce suše kao što su i moju. Nadam se da ću ovom porukom postići nešto više od onoga samo da se profesori ne poštuju jer svaka priča ima svije strane. Hvala vam.
Ja sam učenica gimnazije. Vjerojatno svi misle, joj ona je štreberice, imala je dobre ocjene u školi, ma nije njoj teško. Često čujem od odraslih kako za hrvatsku djecu govore kako su mnogo obrazovanija od djece u drugim zemljama i to je naposljetku pomalo i je istina. Ali naša djeca primorana su da uče sve, od povijesti, geografije do fizike, ali ne uče nas da volimo sebe. Kako da ja znam kako da kuham, peglam ili radim išta što mi je potrebno svakodnevno? Nastavnici se na nas ljute i optužuju nas kako ništa ne radimo, ali stavit ću sebe za primjer. Kako da učim nešto, ako u glavi čujem glas koji me sputava, ako u glavi imam slike svoje izrezane ruke?
Kako li ja mogu biti sretna, kada cijeli dan provedem primorana da učim predmete koji mi u budućnosti neće trebati? Zašto nas ne naučite da volimo i cijenimo sebe i druge oko nas? Mi smo djeca ograničeni. 1000 djece stavljena su da rade po istom principu i od njih se traži ista stvar, 6
sati učenja svakodnevno, bez da je i jedno od tih 1000 djece pitano,:"Što te muci? Što želiš studirati pa da ti damo predmete koje ce ti trebati? Što te usrećuje, a što sputava?" Nitko nas ne pita jesmo li dobro, a ako kažemo da nam nije dobro optužuju nas da se izvlačimo. Recite mi kako da ja budem sretna i fokusiram se na ono što volim, ako sam primorana da učim 6 sati svakodnevno, u školi budem 7 sati, te uz to sve nemam vremena za sebe?
Učite nas kako da volimo sebe. Dajte nam predmete koji ce nam trebati, te nas naučite da obavljamo svakodnevne poslove. Učite nas više o prevenciji mentalnih bolesti. Dajte nam budućnost koju MI želimo. Ne svrstavajte nas u kategorije. Ja neću biti dio neke kategorije. Ja sam svoja, ali hoću li biti ako nastavim živjeti ovako? Hoće li me škola i okolina opet dovesti do pokušaja suicida. Mentalna bolest nije nešto smiješno i mnogo je važnije od kemijskih formula. Dajte nam da budemo jedinke. Dajte nam svakome jedinstveni program učenja. Nemojte nas sputavati u našim snovima. Btw, ne bi bilo loše da uvedete još jedan jezik u našu jezičnu gimnaziju, jer složimo se, nama logike da jezična gimnazija ima jednako jezika koliko i opća i matematička.
Dobar dan, pišem vam ovu poruku zbog vase zamolbe na vašoj internet stranici vezanoj uz probleme škole i njenog sustava, pa, eto, odlučio sam i ja da se odazovem. Želio bih ovu temu započeti s općim problemom školskoga sustava odnosno njegovom starosti. Današnji školski sustav je izuzetno zastario i bazira se na industrijskom dobu davnih godina prošlog stoljeća. Problem je u tome što nas djecu tretiraju u školama kao da smo strojevi, a ne mislena i inteligentna bića. Tjeraju nas da: sjedimo, šutimo, pratimo, sve zapisujemo što oni kažu, rješavamo zadaće i učimo ono što nas ne zanima a i definitivno nam neće za trebati u životu. Dijele nas prema broju ocjena odnosno da se bolje izrazom tretiraju nas kao životinje u zoološkom vrtu ili cak cirkusu, pod to mislim da nas zatvaraju u škole 7 sati dnevno kao životinje u zoološkom, za naše dobro odgovaranje i dobro napisani ispit dobijem dobre ocjene kao sto životinja u cirkusu dobije keks. Naše znanje i inteligencija se mjeri prema ocjenama što ja osobno smatram da nije dobro jer se time postiže samo stvaranje ega kod djece s visokim ocjenama te pad samopouzdanja kod djece s nižim ocjenama. Želim još unakazati time da ocjene u školama definiraju tko smo mi i što. Zadaće kao zadaće znam i sam da postoje s tim razlogom da se prisjetimo doma što smo radili i uvježbamo matematičke zadatke koji nam nikada neće trebati u stvarnom životu no zadaća također oduzima veliki dio našeg vremena te stvara stres skup s učenjem za ispite. Ono što ja nazivam problemom ispita je količina znanja: prije i nakon ispita. Prije ispita mi upamtimo samo ono što čujemo i ono što želimo čuti te ono što naučimo doma i prije ispita. Nakon ispita mi to sve zaboravimo jer danas djeca uče za ispit i dobru ocjenu, a ne da to upamte. U ovome ja ne krivim djecu već opći pojam ispita koji ispituje dječje znanje na papiru i određuje što ce taj neki pojedinac biti u životu. Od problema želim i naglasiti oblik učionice u kojoj su djeca postavljena u redove i dižu ruku ako žele nešto reci, a ostatak vremena trebaju raditi kao da smo u tvornici, a ne u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Od zdravstvenih problema škole želim navesti: stres uzrokovan očekivanjima i depresiju uzrokovanu niskim samopouzdanjem i poštovanjem. Znam da ce mnogo ljudi misliti, a možda i Vi sami što to ja znam o stresu i o školskom sustavu, pa ja bih rekao da znam poprilično mnogo s obzirom na to da sam pod stresom zbog škole i provodim već devetu godinu u ovome školskom sustavu kao učenik. Problem su također slaba državna ulaganja u školu i male profesorske place, jer ipak su profesori ti koji nam daju znanje. Kad smo već kod profesora ja smatram da bi se prema njima trebalo odnositi kao prema svakom drugome čovjeku ali i profesori prema učenicima isto tako zato što vidam gotovo svakodnevno profesore koji misle da su oni bogovi odnosno svetinja naspram nas djece. Vidam učestalo kako se profesori deru na učenike pod satom i povisuju ton, ali čim učenici to naprave smatraju se bezobraznima, no učenici to rade zato jer ne znaju kako se drugačije obraniti za sebe pa povisuju ton ali profesori bi trebali biti ti koji znaju kako se raspravljati bez povišenoga tona. Pogotovo mi se gade profesori koji omalovažavaju djecu i ne uvažavaju njihova mišljenja i prijedloge iako bi oni prema pravilniku trebali uvažavati svako mišljenje i svaki prijedlog mijenjanja odgojno-obrazovnoga rada iako žanju profesori i to poslušati, ali nakon toga zaborave i zanemare. Isto tako ne razumijem zašto mi učenici nismo pozvani na vijeća u kojima se izglasava hoće li taj neki pojedinac dobiti pedagošku mjeru ili ne. Zabranjeno nam je i doci pred takav sud i obraniti se. Odlučuju o našoj budućnosti bez naše prisutnosti. Odlučuju o odgojno-obrazovnom sustavu u kojem smo mi učenici glavni motivi bez učenika. Ja ovdje govorim u ime svakog učenika a govorim to da se ovaj školski sustav treba pod hitno promijeniti jer ako se ne promjeni svijet ce prestati napredovati i nastaviti stajati u ovome neprestanom krugu lošeg obrazovanja. Odgojno-obrazovni sustav je kuca koju tokom godina treba nadograđivati, brinuti se o njoj, i o stanarima jer jednom kad to prestane (kao današnjem slučaju školovanja) ta kuca ce stariti, krov ce propuštati, u njoj se više neće moći živjeti, te ce jednoga dana doci do kolapsa te kuće.
Ja smatram da bi u srednjim strukovnim školama se trebalo više obazirati na struku i praksu nego na predmete koji su nam nebitni u životu. Što ce meni kao budućem strojovođi trebat, biologija, kemija, fizika, i slični predmeti. Svi koji su završili školu i rade kao strojovođe danas su rekli kako im je u školi za posao bio potreban samo jedan predmet svi ostali su tek tako da se uči...
Pozdrav, idem u privatnu školu gdje plaćam da me muče. Noćima ne spavam i isto kao i učenica koja je javno oglasila se imam sedam predmeta i sedam različitih zadaća. Jedan profesor je zacrtao si da su njegova tri predmeta najvažnija. Dobijemo ispite od 40 pitanja,a prije ispita nam da pitanja po kojima da učimo,a što se desi? Desi se da budu skroz drukčija pitanja i slike. Žalosno je sto provedem noćima i vikendima u kući kako bih imala bar dvojku iz tih predmeta. Jedva nađem vremena možda mjesečno da vidim svoje prijatelje ili slično. Obitelj me vise ne prepoznaje jer sam stalno zatvorena u sobu pišući zadaće,učeći i ponavljajući. Još žalosnije je sto prof. ne zna lijepim riječima pričati nego nisi pametan,glup si. I tako dalje.
Završavala sam srednju ekonomsku školu i bilo je zaključivanje ocjena. Bila sam odličan učenik i naravno, bila sam sigurna kako ce mi profesori zaključiti zadnje predmete. Došao je red na ekonomsku geografiju. Došao red na mene i kaže mi profesorica, “Zaključiti ćemo 4, jer nije fer sto koristiš svoju logiku dok drugi doma uče za 5.” Znaci, u tom trenutku nisam znala ni sto bih rekla, cijeli me razred gledao i očekivao nešto od mene, međutim nisam ništa rekla, samo sam se nasmijala. Nisam druge profesore žicala za drugu priliku da povisim drugi predmet da bih prošla s odličnim. Ostavila sam tako kako je bilo. S ponosom mogu reci toj profesorici i hrvatskom školstvu da sam zahvaljujući mojoj sposobnosti i logici sa 24 godine dobila posao zamjenika direktora u firmi od 30 hotela. Ja sam u jednom od tih hotela i vodim cca 130 radnika. Moji prijatelji, koji su imali 5 kod nje i dalje studiraju, jer bolje je učiti nego koristiti logiku.