Razgovarali smo s ukrajinskom umjetnicom Sašom Trofimišinom (22), koja je stvorila kolekciju svojih slika kako bi upozorila na patnju kroz koju prolaze silovane žene tijekom ruske agresije na Ukrajinu.
Njezin kreativni pseudonim je Saša Lastivka (Lastavica).
Rusi za mene ne postoje
- Oduvijek sam sanjala da se bavim umjetnošću, pa sada to radim. Nažalost, to naravno još ne donosi velike prihode, ali nadam se da će mi to jednog dana postati glavni posao. Stvarati slike, pjesme i pjevati za ljude. To je ono što jako želim - govori djevojka.
Rat je u potpunosti promijenio život umjetnice.
Najveća stvar koja joj se promijenila je odnos prema Rusima.
To je mržnja koju nikad prije nije osjetila.
- Uopće ih ne percipiram, jednostavno oni ne postoje za mene. Sada više ne znam kada bi moj život mogao završiti. Nitko ne može planirati svoju budućnost jer ona ovisi o mnogim čimbenicima. Čini se da nam je svima oduzeta mogućnost izbora i osjećaj sigurnosti. Na početku rata sve me plašilo, svaki zvuk. I svaka sirena zračnog napada mene izluđivala, s tugom se prisjeća Saša.
Sve što je povezano s ruskim za nju više ne postoji. Od početka rata Sašina inspiracija je nestala. Općenito. Ništa nije crtala i ništa nije htjela. Ali jedne je večeri predstavila slike koje je htjela naslikati. Otišla je s majkom i kupila platna i uljane boje.
Sve je kistove uzela od svoje majke.
- Dugo sam gledala u prazan prostor. A onda sam noću počela crtati. Naslikala sam dvije slike. Jedna za sve silovane, a druga o Rusima, o tome kakva su to čudovišta. Zove se: "Vaša krv je naše cvijeće, vi ćete umrijeti, mi cvjetati", govori ona.
Zatim je djevojka nastavila slikati i odlučila održati fotografiranje, izmislivši dva lika, od kojih je jedan - prototip silovane žene kako bi skrenula pozornost javnosti na ovaj problem.
Zajedno s fotografkinjom Anastasijom Ovsijenko, ostvarila je ovu ideju.
- Prvi lik je težak. Ljudima je teško pogledati fotografiju na kojoj je predstavljena mrtva i oblivena krvlju osoba. To je istina. Ali htjela sam prenijeti sve emocije što je više moguće. I drugi lik, jednostavniji je, ali ništa manje lijep. Dugo sam tražila osobu koja bi to mogla ostvariti. I jako sam sretna što imam prijateljicu Anastasiju Ovsijenko, ona je jako talentirana fotografkinja. Magija se doista događa u njezinim rukama, govori Lastavica.
Saša priznaje da je gledajući svoje fotografije poželjela zaplakati. Djevojke planiraju staviti slike na aukciju na raznim platformama kako bi mogle donirati prihod Oružanim snagama Ukrajine. Sada se bavi time. Tema silovanja je uvijek vrlo teška. Svaki dan u Ukrajini ginu vojska, civili i djeca od posljedica oružane agresije Ruske Federacije.
Ruska vojska ne samo da ubija ljude, već im se i ruga.
- To je jako strašno. Toliko je strašno zamisliti kad pet vojnika počnu tući, rezati i silovati nevine žene, djecu i muškarce. Staviti različite predmete u genitalije i ubijati svoje žrtve nakon ovih mučenja. Poniženje, pokazivanje svoje "snage". To je ono što žele pokazati. Ovo su prava čudovišta. To je nemoguće prenijeti riječima. Previše boli, s tugom govori ona.
Ljudi su prije voljeli kriviti žrtvu silovanja. Kao da je ona sama kriva što se tako odijeva, ali naravno da to nije istina.
Nisu krive žrtve, samo silovatelji. Njima je svejedno što ljudi nose, koliko godina imaju ili kojeg su spola.
Djevojka planira ostati u Ukrajini.
Previše je voli i vjeruje da će Ukrajinci nakon pobjede biti najbolji, iako kaže da „mi smo već sada najbolji“.
Posljednje pitanje koje smo postavili Saši bilo je - što biste htjeli reći cijelom svijetu da imate zvučnik i da bi vas svi sigurno čuli?
Djevojka se zamisli i odgovori:
- Vjerojatno bih počela plakati. I vikati: "Prestanite, prestanite! Molim vas! Kako možete gledati na sve to i živjeti u miru? Ovo nije horor film, ovo je naša stvarnost! Ljudi umiru, njima uništavaju domove, gradove! Ljudi nemaju više doma! Kako ovo ne razumijete?! Ljudi više nemaju dom! Ljudi više nemaju život!!!" Vjerojatno ovo. To jako boli. Ljudi izvan Ukrajine to ne razumiju i drago mi je zbog toga. Jer ja nikome ne želim rat. To je jako zastrašujuće. Ovo je gore od svih strahota svijeta, zaključuje Saša.