Neka odgovara onaj tko je ubio tu nedužnu djecu. Kći Božica stalno mi je u mislima. Tek je upisala medicinsku školu, radila je u prometnoj mladeži, no zbog te granate sve je stalo - glasom punim boli pripovijeda nam Gospićanka Mirjana Rukavina (58).
Tog 4. kolovoza 1995. godine u granatiranju Gospića zauvijek je izgubila kći Božicu, tada četrnaestogodišnjakinju, dok joj je sin Tomislav teško ranjen. Osim što je izgubio oko, tada šesnaestogodišnji mladić po tijelu je imao rane, prerezanu arteriju, opekotine po licu... U dvorištu zgrade u gospićkoj Ulici Antuna Mihanovića uz njih su od granate poginuli i hrvatski policajac Joso Šarić (32) i Antonija Pleša (18).
Za taj zločin hrvatske vlasti sumnjiče zapovjednika eskadrile u 105. puku Ratka Dopuđu (62) i Milana Perića (70). Protiv te dvojice pripadnika agresorskih snaga nadležnom državnom odvjetništvu podnijeli su kaznenu prijavu, a kako su nedostupni našem pravosuđu, za njima su raspisali tjeralicu.
- Djeca su od jutra bila u skloništu. Govorilo se da je Oluja gotova i djeca su sa susjedom Josom željela obići njegove roditelje. Čekali su ga u dvorištu dok je izlazio autom iz garaže. Začuli su se avioni i u sekundi izbacili bombe kraj zgrade - prisjeća se Mirjana dok joj se lice grči od bola. U to je vrijeme u bolnici davala krv. Pri izlasku iz bolnice ugledala je teško ranjenog sina koji je preživio zahvaljujući policajcu Stipi Balenu koji ga je kombijem dovezao u bolnicu. Sat vremena kasnije pronašli su mrtvu Božicu.
- To je bilo strašno. Suprug, tada zapovjednik 1. satnije ubio bi se da uz njega nije bila policija koja ga je smirivala - niže Mirjana, dok joj rečenice prekidaju jecaji. Bez obzira na godine, bol za izgubljenom kćeri ne jenajva. Sretna je što joj je sin preživio, iako cijeli život trpi posljedice teškog ranjavanja.
– Policajac Joso poginuo je odmah, u autu. Antonija je bila blizu njegova auta, a ja i Božica bliže zgarde. Sjećam se da sam čuo zvuk granate, potrčao sam prema ulazu, ali baš je na tom mjestu pala granata. Detonacija me odbacila u zgradu, a sestru kroz prozor u prizemni stan. Pao sam kroz rešetke u konobu. Oko mi je puklo od detonacije, a ni na drugo nisam ništa vidio. Rukama sam se nekako izvukao van i pipajući došao do našeg stana. Tata je otvorio vrata, a ja sam pao u nesvjest. Odjeću mi je raznijela eksplozija, a otac mi je ostacima trenirke podvezao arteriju. Slučajno je naišao Stipe i odvezao me u bolnicu - svjedoči Tomislav (39). Iako prima mirovinu od svega 1200 kuna, mir i sreću našao je uz suprugu i sina (4).
– Pravedno je da se procesuiraju krivci i da odgovaraju za to. Nakon toliko godina ne znači puno, ali neka se barem zna tko je to napravio. Poginula mi je sestra, susjedi, a ja sam invalid do kraja života - ogorčeno nam pripovijeda Tomislav.
Za poginulom kćeri već gotovo 24 godine tuguje i Marija Pleša. I ona kaže da su bol i rane svake godine sve jače.
– Umjesto da sam je udavala s 18 godina, ja sam je sahranjivala. Život joj je prekinut u trenu. Radila je, imala planove i mnoštvo želja koje nije uspjela ostvariti. Tužno je i jadno bez nje. Željela bih da se sudi onome tko ju je uzeo - iskreno nam, brišući suze priznaje Marija. Tuga već gotovo dva desetljeća obavija i obitelj Šarić.
U djeliću sekunde izgubili su oca i supružnika, Josu Šarića (32). Njegova kći Martina (27) imala je svega tri godine kada ga je izgubila. Tada nije bila niti svjesna da je stradao pred njom i da ga više nikada neće susresti i zagrliti.
- Otac mi svake godine sve više nedostaje. Njegov lik pamtim po fotografijama, no javljaju mi se neki trenuci koje smo proveli zajedno. Prema meni je bio predivan, često se sa mnom igrao i bio uz mene - rekla nam je Josina kći Martina. Dodala je da je Bog tu da sudi krivcima koji su joj oduzeli oca.
- Tu je Bog da im sudi, a kazna krivcima neka bude pravična i pouka za buduće generacije. - zaključila je Martina.
Udruga 9. gardijske brigade koja je držala položaj Gospić pozdravlja podizanje prijave, no smatra da je to trebalo ranije napraviti.