"Umro je Stanislav Nužda. Našli su ga jučer u kontejneru.
Stanislava sam upoznao prije par godina u Glini. Sasvim slučajno. Tada je bio žilavi, mladi muškarac. Sjedio je u kolicima, nije imao nogu. Davno ju je požderao dijabetes. Pokazao mi je gdje živi, na prvom katu socijalne zgrade. Iskočio je iz kolica, presavio ih i počeo se vući uza stepenice. Mučan prizor. Odbio je pomoć, rekao je da mu je ovakav svaki dan. Izluđivao ga je boravak u bijednom sobičku, volio se skitati gradom, biti među ljudima.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Govorio je za sebe da je fajter.
Prilagođavam se, dakle jesam, često je ponavljao.
Sredili smo mu drugi stan, u prizemlju. Naletio bih na njega svakih nekoliko mjeseci, zapalili bismo cigaretu i zajebavali se.
Sreo sam ga opet prošle zime. Izgubio je i drugu nogu. Gangrena, smrznuo se jedne noći, nije ni shvatio što mu se dogodilo. Odbijao je boraviti u kontejneru, mrzio je te skučene, limene zidove. Nije bio ni sjena Stanislava kojeg sam poznavao. Mršav, slomljen, ugašenih očiju.
Ipak se zajebavao, govorio je da su mu sada muda do poda.
Zadnji put sam ga vidio prije par tjedana, bio je kost i koža.
Stanislav je u stanu držao primjerak Malog princa, govorio je da ga je pročitao bar dvadeset puta. U jednom od starih tekstova o njemu citirao sam ulomak iz knjige, o susretu sa zmijom u pustinji.
- Gdje su ljudi, najzad opet progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji...
- Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija.
Stanislave, laku noć."
Napisao sam ovo prije tjedan dana, neposredno nakon što su mi javili za njegovu smrt. Kratki, intimni nekrolog slučajnom prijatelju. U petak su Stanislava pokopali na starom glinskom groblju. Čovjek u crnom monotono je nabrajao uspomene i vrline, ukrašavajući crte njegovog oporog karaktera. Netko, nečiji ženski glas jecao je u pozadini. Ne poznajem te ljude, nisam ih nikad vidio. Gledao sam kako se saginju po grude ispucale zemlje i bacaju ih na njegov lijes. Nisam znao da je imao toliko prijatelja. Nisam znao puno o zadnjem glinskom fajteru.
Rekli su mi da su ga pronašli u kolicima, otvorenih očiju. Ni u smrt nije otišao mirno.
Nekoliko dana ranije, Stanislavu je pozlilo. Hitna je došla po njega. Vratili su ga natrag, misleći valjda da će sve biti u redu. Slično su razmišljali i u Centru za socijalnu skrb, i u Gradu, i u svim nadležnim institucijama koje su godinama dopuštale da prgavi muškarac zaluđen Malim princom polako fizički i psihički odumire.
Gledao sam u njegov lijes, spušten duboko u raku. Stanislav, zajebant kakav je bio, vjerojatno bi se nasmijao ovoj ironiji. Cijeli život bježao je od skučenih zidova, a sad će provesti vječnost među njima.