- Dijete moje, ovo nikada nisam doživjela u životu. Bude tuče i prođe, ali ovakve ruševine... Nisam vjerovala da će se to ikada nama dogoditi. Kako je to teško, imao si krov nad glavom, a sad ga više nemaš. Samo da nam dođe struja i da stavimo crijep na kuću da ne moramo nikome smetati. To je naše. Svega mi je bilo žao, ali kad sam vidjela kuću naprijed da nema ništa. Ja ne mogu vjerovati da je to moguće. Mi smo to, dijete moje, teško napravili, uz tešku muku - govori nam kroz suze baka Marija Braovac (88) koja u Gradištu živi sa sinom Ivanom (56).
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Teško pokretna baka Marija provela nas je kroz imanje oslanjajući se ni štake. Oluja je prošla, a strašne posljedice ona i sin još uvijek gledaju.
- Zvao nas je čovjek iz Mirkovaca i ponudio nam kuću, ali mi ne možemo tek tako otići iz onog što smo godinama gradili. Ne idem nikud, neka umrem u svome. Godinama smo sve to gradili, a sad nemamo ništa - dodaje uplakana baka Marija dok pokazuje unutrašnjost kuću prepunu vlage i stvari koje pakiraju u vreće.
Njezin sin Ivan Braovac (56) nam govori kako su proživjeli pravi pakao dok je nevrijeme uništavalo i rušilo sve pred sobom.
- To je bilo užas! Mi smo bili u kuhinji kada je počelo nevrijeme i u jednom trenutku smo se sakrili ispod stola da nas ne ubije. Kad sam kanije pogledao koliko nam je kuća uništena, zahvalio sam Bogu što smo mi živi ostali. Ni danas nemamo struje, a živimo od dobrih ljudi koji nam pomognu - kazao nam je Ivan Braovac.
POGLEDAJTE VIDEO:
'Samo nam posudite kamp kućicu da imamo gdje spavati. Vratit ću je!'
Smatra kako bi im za obnovu kuće možda bilo dovoljno 50 tisuća eura, no njihova primanja su tek 300 eura mjesečno.
- Mi smo bili sretni i s tih 300 eura sve dok se ovo nije dogodilo. Od tih primanja mi ne možemo obnoviti niti kuću. Ljudi nas zovu da idemo negdje, ali mi ne želimo nigdje. Samo molim ljude da nam pošalju kontejner ili kamp kućicu. Ne trebaju nam ni dati, ja ću njima to vratiti. Samo neka nam posude da imamo gdje spavati - govori uplakani Ivan.
- Više se nadam pomoći dobrih ljudi nego države. Nitko ne gleda Slavoniju, nema nam tko ni pomoći sanirati ove štete. Kao da smo najgori, ne znam što je to. Krova nemamo, majka i ja šetamo po dvorištu kako bi što manje gledali te prizore. Nije sigurno nam ni biti u dvorištu jer bi nam lako nešto moglo pasti na glavu. Unutra je sve puno vlage i nije za život, ali mi spavamo u sobama kakve jesu da jesu. Stalno smo u strahu da će nešto pasti na nas - rekao je očajni Ivan iz Gradišta dodajući kako ni ovo neće stići sanirati a već će doći nova oluja.
Uvjerili smo se kako niti jedan prostorija u kući nije za boravak, zidovi su puni vlage, a crjepovi na sve strane po dvorištu. Žice koje provode struje pale su pred kuću, sve je nesigurno, a obitelj Braovac od svoga imanja ne želi.
'Nitko nas nije ni posjetio, lani smo sve renovirali...'
Bolja situacija nije ni kod Silvije Lovaković koja je prošle godine renovirala cijelu kuću, a vrijeme ju je toliko uništilo da je spremna za novu obnovu.
- Vi ste prvi koji su nas posjetili, još nitko nije bio. Naša i susjedova kuća je najviše stradala. Cijelu kuću smo lani renovirali, a sad se dogodila ta nepogoda. Nisam ljuta, nemam na koga biti iako nam nitko nije pomogao. Još nakon prve oluje sve smo sami sanirali, a onda je stigla još jedna oluja i sve to srušila. Samo se nadam materijalu koji su nam obećali iz općine, ne znam kako ćemo se dalje snalaziti sami. Sinoć smo se s djecom odlučili vratiti kući i spavati tu pa kako bude - govori Silvija dok pokazuje dvorište puno crijepa, cigli, lima te dom koja je kao spužva natopljena vodom.
Riskirali su povratak kući i uključili i struju u nadi da je sve sigurno. Struje nisu imali sve do nedjelje, a dio smrznutog mesa su bacili, a dio odvezli kod prijatelja.
Apokaliptični prizori su i ispred njihovo doma - crijep na sve strane samo ne na krovu, srušeni zidovi, srušeni stupovi rasvjete.
'Od mirovine mi ne ostane za život, a kamoli za obnovu'
Nedaleko, prije oluje u svome skromnom domu živio je i Josip Žigmundovac sa suprugom i sinom. Trenutno su smješteni u Cerni, ali kako kaže, svjestan je ako ne bude pomoći od države da se nema gdje ni vratiti.
- Pomoć čekamo od kako je nevrijeme završilo, nitko nas nije ni posjetio. Sve je pokisnulo, izbila je vlaga, strop se urušio. Još smo mi sanirali štetu i stavili najlon, ali ono drugo nevrijeme nam je uništilo opet sve. Nadam se pomoći od države, županije i općine. Ova kuća je sad za rušenje jer je sve zemljom zidano - govori Josip dok nam pokazuje uništeni dom.
- Ovo što se dogodilo ja ne pamtim, za voćnjak i zgrade ne tražim nikakvu pomoć, sadit ću drugi voćnjak, ali samo želim pomoć za kuću da se imam gdje vratiti. Ako ne bude pomoći, ne vjerujem da ćemo moći obnoviti sami - nema teorije. Ja sam umirovljenik vojske, imam zaduženja od prije. Dobijem 350 eura mirovine, platim režije, ne ostane mi novaca za život, a kamoli za obnovu. Invalid sam sto postotni - govori te pokazuje šarafe u nozi te plastično rame.
Na ulicama Gradišta još uvijek su zastrašujući prizori, kao da je razorni tornado prošao selom, no neumorni ljudi daje zadnji atom snage kako bi sanirali svu štetu jer su već u strahu od najave novih oluja.