Požar na Kozjaku spalio je površine oko crkve Svetog Jurja i došao na nekoliko metara od njenih vrata. Vatra nošena jakim vjetrom mela je sve pred sobom, nekontroliranom brzinom. A onda je nadletio kanader. Pogodio je crkvu s tri vodene bombe. Smočio je i vatrogasce DVD-a Mladost, posadu vozila broj 7. Vozač Josip Jokaš Mandarić doveo je ekipu na obronak pored crkvice kad još situacija nije bila toliko gadna i odmah su krenuli s akcijom.
Teren je teško pristupačan. Do crkvice nema asfaltiranog puta. Nakon par kilometara makadama, čeka vas solidno planinarenje po kozjim puteljcima koji one izvan kondicije tjera da svako pet metara stanu. I udahnu dim. A cisterna je daleko od crkvice. Zato su Frane Grujičić, Ante Kalinić, Milena Lovrić i Joško Šarić Čarli provalili u crkveni bunar. Obili su katanac da bi grabljama vadili vodu za naprtnjače.
POGLEDAJTE VIDEO: Požar na Kozjaku
- Bunar smo rumbali. Morali smo. Bilo je to - snađi se druže. Onda smo našli ove zahrđale grablje pa smo s njima vukli vodu. Bila je tu i plastična boca koja je poslužila kao kanta. Zakačili smo je za te grablje i hvatali - pokazuje svoj izum odvažna kaštelanska ekipa. Demonstrirali su nam to stavljanje boce i spuštanje. Dok gledamo postupak, Ante se javlja:
- Bunar nas je spasio. Morali smo provalit da bi uopće mogli gasit požar. Ja san odma reka da je to sveta voda - uvjereno će vatrogasac, a na to Frane tek kratko dodaje: voda Svetog Jure.
Spaljeni su stolovi i stolice oko crkvice, gdje bi se planinari dolazili družiti. Istopljene su kante za smeće i ono otpadaka što je u njima bilo. Najbliže što je vatra došla bilo je na tri metra, po slobodnoj procijeni. Frane, Ante, Milena i Joško složno kažu da će se novi stolovi lako postaviti, a spaljena zemlja pošumiti. Pretpostavlja se da je izgorjelo oko 200 hektara šume, maslinika i niskog raslinja.
Na pitanje kakav je osjećaj bio kad je vatra počela okruživati crkvicu, Frane spremno odgovara: "Kako je bilo? Pa bila je to kataklizma!" Na to Milena i Joško potvrđuju ponavljajući tu riječ.
- Sad je okej kako je bilo, ali ostat ćemo ovdje najvjerojatnije nekoliko dana. Dok se sve ne ugasi i ne prestane izdimljavat, do tad nije gotovo. Uvijek može planit. Ali znate šta ću van reć; crkvicu čuva Sveti Jure - uvjereno će Frane.
Dok razgovaramo, krajičkom oka uočimo da je na vrhu planine snažno zaiskrilo. Na tren se svi okrenemo prema tamo. Plamen je ogroman.
- I 'ko će sad ić' gore? Nitko - vele vatrogasci. Što je, tu je. Treba paziti da na plane bliže kućama. A od kuća je sve i počelo.
Za kraj pitamo ovu snalažljivu ekipu treba li im išta, kako će podnijeti ove dane, jesu li spremni, jesu li ponijeli "Čovječe ne ljuti se"?
- Moga bi nam neko donit sendvič - predlaže Milena.
- Sira, šunke, piletine... - nastavlja Ante.
A može i nešto crne kave. Vode nikad nije dosta. Možda i koji power bank. Sve što pomislite da bi hrabrim vatrogascima koji su uz pomoć kanadera obranili crkvicu staru preko tisuću godina, moglo dobro doći.
Važno je naglasiti i da je ovo vatrogasno društvo dobrovoljno. Rade za nula kuna. Spavaju u gareži i dimu budno motreći da vatra opet ne izbije na crkvu.
Oko 150 njihovih kolega sudjelovalo je u gašenju kaštelanskog požara. Vatrogasci su zaista naši heroji. Šteta je da ih se sjetimo samo kad se nešto loše dogodi.