Sad ponosno mogu reći da je Vukovar jedan od najuređenijih gradova u Hrvatskoj. Žao mi je da ga ljudi još doživljavaju kao grad bez ljudi jer nije tako. Puno je ovdje mladih koji rade, trude se i pokušavaju ga izgraditi u još bolje mjesto za život. Priča nam to mlada poduzetnica Mirjana Kopf (28) iz Vukovara. Usprkos završenom fakultetu, odlučila je biti cvjećarka. Nije ni znala da je to bila i njena pokojna teta koja je stradala u Vukovaru 1991.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: KanalRi

- Teta i mama bile su u podrumu kuće. Skrivale su se od granata, koje su padale na grad kao kiša. Tata je bio na položaju. Jedna granata pala je na kuću. Geler je moju trudnu mamu ošišao do tjemena, a tetu je pogodio ravno u srce. Umrla je u 39. godini - kaže Mirjana koju otac često podsjeća da je uz ime naslijedila i njezinu prpošnu osobnost. Mirjana je život odlučila nastaviti u Vukovaru. Zaposlila se, a onda je počela razmišljati o pokretanju vlastitog obrta. U Osijeku je upisala tečaj cvjećarstva pa potom otvorila cvjetni studio Cvitam.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL - Često me tata uspoređivao s tetkom. Moje odjevne kombinacije uvijek su ga podsjećale na nju. Posebno mu je drago bilo kad je čuo da sam zainteresirana za cvjećarstvo. Tata me pogledao, cijeli se naježio, oči su mu se napunile suzama i tiho mi je rekao da je isto to i teta radila. To sam tad prvi put čula. Ponosan je na mene i drago mu je da nakon njezine smrti nisu ostale samo blijede uspomene - rekla je ponosna Vukovarka, čiji je otac prošao ratni put u gradu i šest mjeseci u logoru Stajićevo.

TUŽNA ISPOVIJEST MAJKE 'Veselin Šljivančanin je odvojio mog sina od mene. Ubili su ga na Ovčari. Imao je 16 godina...'

Mirjanina trudna mama bila je u Nabrđu kod svojih roditelja. Svaki je dan čekala bilo kakvu informaciju o mužu. Nakon tri mjeseca života u neznanju dobila je prvo pismo od njega iz logora. Obitelj je do povratka u razrušeni grad živjela u Đakovu.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL - Tamo smo rođeni sestra, brat i ja, a onda se 1999. godine vraćamo u Vukovar. Iz lijepog Đakova dolazimo u grad bez ulične rasvjete, cesta, igrališta i djece. Do obnove naše obiteljske kuće živjeli smo u zgradi čiji je jedan kat bio potpuno spaljen, na drugom je bilo sve razbijeno. Bila sam okružena starijim ljudima tužnih lica, a onda su se pomalo počeli vraćati ljudi. Tad nisam ni mogla zamisliti da će danas ovako izgledati. Ponekad mi bude dosta svega jer, osim u cvjetnom studiju, radim još jedan posao, pa pomislim zašto nisam i ja otišla van. Vani je lakše jer s jednim poslom možeš sebi priuštiti neka životna zadovoljstva, ali mislim da se za ovaj grad isplati truditi. Ovdje su mladi ljudi koji se trude i rade te u svemu uživaju, možda s mnogo manje novca, ali nekad ni novac nije presudan. Mogu reći da je ovo grad velikih ljudi i toplih srca - opisuje nam mlada poduzetnica, čiji je rad prepoznat diljem Hrvatske.

UŽIVO: KOLONA SJEĆANJA NA ŽRTVE VUKOVARA