Imate dijete s teškoćama u razvoju ili invaliditetom s kojim morate s Brača na terapiju u Split. Morate ići automobilom jer dijete primjerice ima autizam i ne osjeća se ugodno u salonu u trajektu ili ima invaliditet. To stoji, s otočnom kartom, oko 200 kuna, za auto, dijete i osobu u pratnji. Pa pomnožite to barem s deset, jer toliko terapija mjesečno 'odrade' u Splitu. To vam je dvije tisuće kuna samo za prijevoz - kaže nam Maja Bonačić Proti, predsjednica udruge Brački pupoljci koja se želi izboriti za besplatan trajektni prijevoz za djecu s invaliditetom i teškoćama u razvoju.
Oni kao udruga svojim korisnicima omogućuje dio potrebnih terapija, poput senzornih, defektoloških, logopedskih... No, kako bi se djeci omogućila što ranija intervencija i maksimalna rehabilitacija, potrebni su redoviti i česti odlasci na terapije. Samo mali dio roditelji ostvare u državnim institucijama jer ne mogu dobiti termina koliko trebaju pa se ostalo uglavnom plaća privatno što je dodatni izdatak za kućni budžet.
- Na Braču je trenutačno 53 djece s teškoćama u razvoju. Mi se borimo za našu djecu, ali i djecu na svim otocima da dobiju besplatan prijevoz, odnosno da se u brzoj proceduri izmjeni Članak 47. Zakona o prijevozu u linijskom i obalnom pomorskom prometu koji se odnosi na povlašteni prijevoz. U Supetru je još dobra situacija, koliko tek plaćaju oni koji dolaze s udaljenijih otoka, poput Hvara i Visa. Mnogi roditelji su bili prisiljeni preseliti u Split jer nisu mogli podnijeti tolike troškove prijevoza – kaže nam Mate Mladina iz Crvenog križa. Smatra da je apsurdno da djeca do 12 godina i učenici imaju pravo na povlaštene karte, a djeca s invaliditetom nemaju.
- Osim toga, trajekti uopće nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, primjerice trajekt na liniji Sumartin – Makarska zbog strmih stepenica zahtjevan je i za teško pokretne starije osobe, a kamoli invalide. Niti u jednom trajektu osobe u invalidskim kolicima ne mogu u salon već ih se mora nositi gore po stepenicama što primjerice, osoblje trajekta Supetar – Split rado učine. No, roditelji s djecom često cijelu plovidbu ostanu sjediti u automobilu – kaže nam Mladina, što nam potvrđuje i Paul Matas, roditelj 21-godišnjeg Marija koji ima cerebralnu paralizu.
- Supruga Katarina i ja živjeli smo u Šibeniku i Varaždinu prije nego što smo se vratili na Brač. Život u gradu je bio jednostavniji, a kad smo došli tu nije bilo nikakve terapije za našeg sina, ni udruge, ničega. Zato je supruga bila inicijator osnivanje udruge Brački pupoljci. Išli smo na terapije u Split i kako je Mario rastao nismo se više penjali u salon nego bismo uzeli piće i popili ga u autu. Sada idemo manje u Split, ali točno znam kako je roditeljima sve to odraditi i strateški i financijski – kaže nam Paul Matas.