Kad se iz osam kilometara udaljenog Varaždina dođe u Novu Ves Petrijanečku, selo s oko osamsto stanovnika, nemoguće je promašiti kuću Pavla Mihalića (62). Već na skretanju u njegovu ulicu stoji jedan zeko i uskršnja pisanica, putokazi do vjerojatno najšarenijeg, najuskršnijeg dvorišta u Hrvatskoj. Gospodin Pavao ima devetero unučadi, i za svakoga od njih napravio je više velikih uskršnjih pisanica i zečeva od stiropora, pedesetak ukupno, nađe se među njima i pokoja koka. Krase dvorište Mihalića već godinama.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
- Sve je počelo prije dvanaest godina, kad je zet radio fasadu pa je ostalo stiropora, od kojeg sam odlučio u slobodno vrijeme nešto napraviti. Kako se bližio Uskrs, izradio sam prvih sedam, osam pisanica i 'zajčeka'. Djeca su bila oduševljena, i krenulo je. Kako je na svijet dolazila nova unučad, tako sam i za njih radio nove 'igračke' - kaže nam gospodin Mihalić.
Ima troje djece, dvije kćeri i sina, svatko od njih pak po troje vlastite, i svi žive u blizini. Troje unučadi je, štoviše, u istoj kući. Davno je, priča nam, i svojoj djeci kad su bila mala pravio skulpture.
- Nažalost, nemamo više Eiffelov toranj koji sam za svoju djecu davno napravio, nije izdržao kao onaj pravi u Parizu. Ovaj moj je bio od šperploče, u kojoj sam izbušio sedamsto malih trokutića. Radio sam im i kućice za ptice, svašta, a otkad imam unučad, eto, radim uglavnom zajčeke i pisanice - smije se gospodin Pavao.
Profesionalni je vozač, završio je i tečaj za tesara, i oduvijek je radio nešto ovako kreativno. Nažalost, kako se njegova obitelj bavila poljoprivredom, od djetinjstva je puno morao pomagati roditeljima, i nije bilo vremena za razvijanje talenta, neku posebnu školu za to. U mirovinu će za najviše pola godine, kad će se svojem hobiju još i više posvetiti, kaže zato gospodin Mihalić.
A što kažu djeca kad za njih nešto napravi, pitamo ga.
- Velika to bude radost! Cika, vika, oduševljenje! Napravio sam im i zajčeke koje mogu jahati, držati ih za velike uši. Život s njima je i inače prekrasan, obožavam ih sve - uvijek netko tko me vuče za nogavicu, uši ili za nos - kroz smijeh će djed.
Kad nastaje nova pisanica ili zeko, svako unuče dobije svojega, ne dolazi u obzir da netko ostane zakinut, kaže Mihalić. Ima li među devetero unučadi netko tko je naslijedio njegov likovni talent, pitamo ga, odgovara kako jedan od unuka jako lijepo crta, ide u drugi razred osnovne škole.
- Pun je ideja, moram priznati da mu nekad neku ideju i ukradem! I drugi mi unuci pomažu, bude boje svuda naokolo, bude i po zidovima, ali nema veze, sve je to lijepo - sretan je novoveški umjetnik.
Ni jedna njegova pisanica nije ista, kao ni jedan zeko, ideje samo naviru... Napravio je svašta i za lokalni DVD, kao i za domaći KUD - imaju njegove velike pisanice i zečeve, napravio je i velike božićne jaslice.
- Najveća pisanica koju sam napravio ima metar i pol, promjera je 80 centimetara, radio sam ju za DVD Savska Ves, ima četiri motiva. Član sam našeg DVD-a Nova Ves, a oni su nam prijateljsko društvo. Jednu tako veliku sam napravio i za kćer. Za jaslice našega KUD-a napravio sam pak slona, devu, slon je velik kao magare, na primjer, ljudski likovi i do 40 centimetara - priča nam Pavao. Pomaže i varaždinskoj Udruzi “Uz tebe sam” koja okuplja djecu s teškoćama u razvoju.
Za sljedeći Uskrs planira za njih napraviti veću pisanicu koju će nositi zec. Lani je pak susjedu kombajneru za 40. rođendan od stiropora izradio pravi mali kombajn, na kojem je svaki dio pokretan. Trebala su mu dva mjeseca, ali što je to za drage ljude, kaže Pavao.
Svoje zečeve i pisanice ne prodaje, makar ga mnogi pitaju, zaustavljaju se pred njegovim dvorištem. Mnogima ih je, međutim, napravio, donesu mu boje, ljepilo... Tako da njegovih pisanica ima i u susjedstvu, dobacile su čak do Zagreba i Slovenije, daleko.