Jeste li ikad primijetili kako Vukovarci izgovaraju ime svog grada? Ne naglašavaju prvi slog, kao većina Hrvatske, već onaj drugi.
Vukòvar.
U ovo vrijeme mi, mediji, imamo se običaj sjetiti Vukovara, odnosno Vukòvara. Tražimo tamošnje ljude, svjedoke krvavog vremena, ratnike i heroje. One koji su se upisali u povijest jurišanjem na tenkove, bdijenjem u bolnici ili čekanjem na koljenima, u logorima i podrumima. Pratimo kolonu, fotografiramo odijela i vijence, analiziramo izjave i bilježimo rečeno. Svake godine.
I trebamo to raditi. Vukovar mora ostati u sjećanju, pa makar samo u tom jednom danu. Zajedno sa svim manijacima koji su se praktički goloruki suprotstavili sili, zajedno sa svim žrtvama čije kosti još nisu pronađene i zajedno sa svim onima koji za Vukovar još nisu odgovarali.
Ali, nekima ne treba podsjećanje. Ne trebaju im naši članci, naše fotografije i reportaže. Vukovar nose stalno sa sobom, jer Grad, kako je to jednom rekao jedan čovjek, to su oni.
Bojanu Glavaševiću smo se javili iz očitih razloga. Svi znaju njegovu priču. Znaju tko mu je bio otac, što je radio i kako je završio. Znaju kako je optužio odijela koja će tek godinama kasnije donijeti vijence i znaju boju njegovog isprekidanog glasa. I on je naglašavao Vukovar na drugom slogu.
Poznata je i Bojanova politička prošlost i sadašnjost. Zna se u kojoj stranci je bio, na kojim funkcijama je boravio i kakvim imenima su ga prozivali. Zna se što su mu govorili za vrijeme prosvjeda u Savskoj, i što su mu govorili nakon odlaska iz ministarstva, i prije nekoliko dana, i sinoć, i danas. Ne mora pričati o tome, dovoljno je pogledati želje i pozdrave anonimnih junaka u komentatorskim sekcijama. One koji mu poručuju da se zbog njega Siniša okreće u grobu.
Javili smo mu se i zamolili ga da nam pošalje kratku poruku. Ništa komplicirano, samo nek bude iskren, bez politikanstva i pecanja bodova. Nešto što bi na ovaj dan netko iz Vukovara mogao reći.
Prenosimo njegov odgovor.
"Vukovarke i Vukovarci, i svi oni koji su na vlastitoj koži osjetili tragediju koja se tamo dogodila, ratnih se trauma sjećaju svaki dan. To ne činimo iz "posebnog pijeteta" ili zato što želimo, nego zato što drugačije ne možemo. Zato velika većina mojih prijateljica i prijatelja iz Vukovara nije imala ama baš nikakvog problema ostati kod kuće ove godine, i ne uključiti se u kolonu sjećanja. Neki su čak otišli od kuće na nekoliko dana, jer nisu imali srca gledati prepucavanja političara oko toga tko ima više pijeteta, tko ima pravo kako žaliti za svojim mrtvima, i tko je bolji, a tko lošiji Hrvat.
Hrvatska bi pijetet prema tragediji koju je Vukovar okusio najbolje pokazala kad bi sanirala posljedice te tragedije, koje žive dan-danas, i oko kojih neće pomoći ni kolona sjećanja, ni mise, ni položeni vijenci. Siromaštvo, segregacija, nepovjerenje, iseljavanje mladih, droga na ulicama - to je vukovarska svakodnevica, nažalost. Ali to su problemi za čije je rješavanje ipak treba malo više razuma, a malo manje emocija i iskrena volja da se problem riješi.
A za sjećanje na naše pokojne dovoljna je i svijeća u prozoru. Uvijek bila."
Zamolili smo ga i sliku, ako slučajno ima neku iz starog grada. Rekao nam je da uzmemo onu na kojoj je s ocem. To mu je bio prvi dan škole. I posljednji put da je vidio Sinišu Glavaševića.