Osman i Salih bili su nerazdvojni tokom djetinjstva. Odrasli su u Srebrenici i zajedno išli u školu. Bili su bliski rođaci, ali su se smatrali braćom. Zajedno su prolazili kroz ratne strahote u gradu na istoku Bosne i Hercegovine, sve dok grad nisu 11.srpnja 1995. zauzele vojne i paravojne jedinice Vojske Republike Srpske i njih dvojica odlučuju napustiti enklavu i kroz šumu doći do slobodne teritorije.
POGLEDAJTE VIDEO: Ispovijest krvnika
Osman je uspio, a Salih nije. Kosti su mu pronašli mnogo godina kasnije. Imao je četrdeset godina u pokušaju izvlačenja kroz šume iz Srebrenice prema Tuzli.
„Zašto su ga ubili? Zašto? Nevin čovjek. Radio, privređivao. Što im je bio kriv?“, pita se Osman dok u suzama sjedi pored posmrtnih ostataka svog rođaka.
Osman je svog stričevića Saliha Džananovića sahranio danas, 11.07.2021. godine na godišnjicu pada srebreničke enklave koja je trebala biti zaštićena zona od strane UN-a. Kaže kako je rođak Salih radio u Energoinvestu, te da je bio miran, pošten i častan čovjek.
„Imao je težak život jer mu je stariji brat umro mlad pa se morao brinuti o široj porodici. Dosta je radio u inostranstvu“, prisjeća se Osman životnog puta svog rođaka Saliha koji je ubijen u srebreničkom genocidu 1995. godine. Tijelo su mu pronašli u masovnoj grobnici u Kamenici.
„Čekali smo 26 godina i shvatili smo da nema ga i da se nikada neće pojaviti. Ali ovo me je posebno pogodilo kada sam zvanično vidio da su mu kosti tu. Valjda tako djeluje na svakoga. Na mene djeluje teško jer sam ga volio neizmjerno i volim ove njegove kosti. Zato što je bio dobar čovjek i nikom ništa nije bio kriv“ govori kroz suze Osman dok rukom dodiruje lijes s posmrtnim ostacima svog voljenog rođaka.
Osman je imao sreće te je uspio proći „Marš smrti“ i nakon 21 dana doći do slobodne teritorije.
„Bilo je pakleno. Bio sam smiren i sabran i to me je spasilo. Da sam bio imalo nestabilan psihički, vjerojatno ne bi ni ja preživio“, prisjeća se Osman puta spasa.
Preživjele žrtve danas posebno boli negiranje genocida i zločina. Osmanu je neshvatljivo da predstavnici njegove države otvoreno i javno poriču poriču genocid i zločine u Srebrenici i što ne žele proglasiti Dan žalosti.
„Boli, jer vrijeđa nas preživjele, a vrijeđa i ove mrtve kosti“, govori Osman kojem je danas izuzetno težak dan, ali osjeti i smiraj jer su uspjeli pronaći posmrtne ostatke koje su tražili četvrt stoljeća.
„Olakšanje je kada znaš da su pronašli ostatke i da će biti obilježen njegov grob i da ću imati gdje doći. Veliko je to olakšanje za sve one koji imaju ovakve slučajeve i svoje mrtve. Nažalost, ništa ne dopire do svijesti tih ljudi koji su učinili ta ubojstva, pokolje i genocid nad narodom.
Oni i dalje prave probleme i neće da kažu gdje su posmrtni ostaci, gdje su dijelovi tijela ili koja kost kako bi ih sahranili. Neće to da kažu, nažalost, ismijavaju se s tim i poriču genocid. Eto kakva im je svijest“, potišteno će Osman.
U Memorijalnom centru u Potočarima pored Srebrenice teške trenutke proživljava i Rahima koja sjedi pored posmrtnih ostataka Esnafa Halilovića, sina od djevera.
„On je bio mlad i imao je devetnaest godina. Ja ne znam zašto je on ubijen. Izgubio je u ratu, oca, izgubio je majku i brata. Ostale su mu samo dvije sestre. Samo monstrumi što nemaju srce i dušu, oni ubijaju“ kaže Rahima .
Esnafovo tijelo pronađeno je u Sućesci, zajedno sa tijelima drugih ubijenih Srebreničana. Pronašli su samo manji dio kostiju i porodici nije poznato što se desilo sa ostatkom.
Vukovarci u Srebrenici U znak sjećanja na žrtve Srebrenice i Vukovara, ali i prisjećajući se ostalih nevinih žrtava u proteklim ratovima, iz Ovčare su put Srebrenice krenuli ultramaratonci. Sam dolazak u Memorijalni centar Potočari za sve sudionike je bio izuzetno težak.
„Ovo je moj sedmi put da sudjelujem u trčanju prema Srebrenici. Trči se 227 kilometara. Mi ovo radimo da se ne zaborave žrtve Ovčare i Srebrenice. Mi ovo radimo pošto smo i mi sami mahom branitelji i mi smo prošli rat i znamo što rat donosi ljudima. Ne želimo da se rat nikad i nikome ovo ne ponovi. Nas drži zajedništvo i sve te žrtve tako da je ovo ultra maraton mira za sve žrtve nesretnih ratova“ kaže Robert Kasumović i dodaje da je ovo jubilarni deseti ultra maraton Vukovar-Srebrenica.
Marš mira u proteklih nekoliko dana su hiljade sudionika sudjelovale u Maršu mira i prošle istu onu rutu kojom su se Srebreničani nastojali izvući iz enklave nakon pada Srebrenice u želji da sebi spase živote. Mnogi taj put 1995. godine nisu preživjeli. U njihov spomen se svake godine organizira Marš mira i jedan od sudionika je i Faris iz Sarajeva.
„Sudjelujem u Maršu mira već deseti put i počeo sam kada sam imao sedam godina. Tu sam jer ne želim da se zaboravi sve ono što se desilo. Narod zaboravlja“, upozorava Faris koji tvrdi da svako bar jednom u životu treba doći u Srebrenicu.
Marš mira predvode preživjeli Srebreničani i zajedno sa ostalim sudionicima prolaze dionicu od 100 kilometara. Na tom putu posjećuju mjesta na kojima su bila masovna ubojstva ili grobnice.
Danas je u Potočarima sahranjeno 19 identificiranih žrtava. Od otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima prije 18 godina do danas je ukupno ukopano 6671 žrtva genocida, dok se i dalje traga za više od 1.000 nestalih.
U genocidu kojeg su počinile vojne snage Vojske Republike Srpske kao i paravojne snage iz Srbije, ubijeno je preko 8.000 osoba iz Srebrenice i okolnih sela i mjesta. Tijela su pronađena u 94 masovne grobnice na širem području Srebrenice, Bratunca, Zvornika i drugih mjesta.
Međunarodni kazneni sud u Haagu je u nekoliko presuda potvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid. Posljednja takva presuda je donesena prije mjesec dana, kada je na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog i zbog počinjenog genocida u Srebrenici, osuđen glavni zapovjednik VRS Ratko Mladić.
Na posljednjem ispraćaju žrtava Srebreničkog genocida sudjelovalo je nekoliko tisuća posjetitelja iz Bosne i Hercegovine i regije.