Sve teške dane, svu tu neizvjesnost ostavili smo iza nas. Gledamo naprijed, samo pozitivno. Oporavak nije gotov, ali moj otac je živ, a to je najvažnije.
Priča nam Hani Babić o nevjerojatnom spletu okolnosti i brojnim komplikacijama zbog kojih je njezin otac Slavko Alebić (63), dragovoljac Domovinskog rata iz Satrića kraj Sinja, proveo puna 62 dana u splitskoj bolnici. Tamo je stigao početkom rujna, zbog zatezanja u prsima, odnosno pod sumnjom u infarkt.
- Napravljena mu je koronarografija i tu je nastala prva komplikacija - pseudoaneurizma. Kako je moj otac prije 11 godina imao transplantaciju bubrega, kako su mi kasnije objasnili, njegove žile su slabije jer je bio na dijalizi. Napravljene su mu pretrage, a otkriveno je da su mu žile gotovo zatvorene pa je poslan na Kardiokirurgiju. Tad je nastao problem s mjestom uboda, što je zahtijevalo vaskularnu operaciju. Rana se inficirala.
Riječi ohrabrenja
Ali nije tu kraj. Čekajući zahvat, moj otac je dobio korona virus i prebačen je na Odjel za infektologiju na Križinama, gdje je opet imao infarkt - kaže Hani, koja je silno vezana uz svog ćalu, kako ga cijeli život zove. Dok je njezin tata vodio bitku u bolnici, ona je smišljala načine kako da bude uz njega. Tako je čekala trenutak kad će ga s Firula prevesti u Križine kako bi ga vidjela, uputila mu riječi podrške.
- Stajala sam u grmlju i čekala. A onda sam počela vikati, nije me bilo briga tko je oko mene. Govorila sam mu: ‘Ćale, ostat ćeš živ! Jesi me čuo?! Uz tebe smo, preživio si rat pa ćeš i ovo!’. Sjećam se dobro te zadnje rečenice, ona je izašla iz srca... Moj otac je od prvog dana išao u rat, uzeo je pušku i otišao. Ja sam tad imala sedam godina. Sjećam se kako jednom nije došao, a ja sam otrčala u vojarnu tražiti ga. Jako smo povezani, strašni su nam svima bili ti dani dok je bio u bolnici, majka ga nije vidjela gotovo dva mjeseca, dok smo brat, sestra i ja nastojali naći način da mu se približimo, da mu damo snage da se ne preda - priča nam Hani, koja je znala lutati oko bolnice tražeći prozor sobe u kojoj joj leži otac.
- Bile su neke masline na koje sam se popela dok me sestra pridržavala. Vikala sam: ‘Ćale, jesi živ?!’. A on mi je uzvratio: ‘A jesam, živ sam!’. Svi su me gledali, a neka su gledali. Meni je samo bilo važno da sam blizu i da ga čujem – sa smiješkom se prisjeća Hani, kojoj je telefonski poziv bio najčešća veza s ocem.
- Po glasu mu znam je li dobro ili nije. Kad bih osjetila da nije dobro, sjela bih u auto i pravac bolnica. Ni sama ne znam koliko puta sam vozila do bolnice u tih 62 dana, prešla na tisuće kilometara samo na toj dionici od kuće do Križina. Sjedila bih tamo i čekala informaciju. Željela sam da osjeti da sam tamo. Otac mi je u životu usadio neku vojničku snagu i pozitivu te nije bilo govora da ću se slomiti niti da ću njemu dopustiti da padne - kaže nam Hani prisjećajući se kako je saznala da je otac opet imao infarkt.
'Hvala liječnicima KBC-a'
- Zvala sam ga na mobitel i nije mi se javio. To mi je bio znak da nešto nije u redu. Odjurila sam u bolnicu. Tamo su mi rekli da je oca opet zaboljelo u prsima. To je bio drugi infarkt. Liječnik, intervencijski kardiolog, dr. Jakša Zanchi ponudio se da će on odraditi operaciju. Zbog korona virusa radio je pod punom opremom i skafanderom. Nije mu bilo lako, ni njegovu timu, ali je sve odlično obavio, ugradio mu stent. Osim dr. Zanchija, moram pohvaliti i dr. Lovela Giunija, voditelja Odjela za intervencijsku kardiologiju na KBC-ovoj Klinici za bolesti srca i krvnih žila. Oni su za mene liječnici prve klase, i tu ne govorim samo o njihovoj stručnosti, nego i o silnom strpljenju, požrtvovnosti i empatiji koje pokazuju i prema pacijentu i prema obitelji – kaže nam Hani dodajući kako su nakon operacije saznali da joj otac više nije pozitivan na korona virus.
- Prebačen je na Jedinicu intenzivne njege. Tamo je dobio bolničku bakteriju, a kako je moj otac u tom trenutku zaista prošao već previše toga, odlučeno je da će do odlaska kući ostati na Križinama, odnosno da se neće seliti na Firule - kaže nam Hani zahvaljujući i ravnatelju bolnice Juliju Meštroviću, dr. Daliboru Meštaneku s Odjela za vaskularnu kirurgiju, dr. Ireni Jeličić i glavnoj sestri Nives Brstilo s Odjela za infektologiju, koji su njezinoj obitelji i njezinu ocu bili sve u tim teškim trenucima. Prije nekoliko dana odvezla je oca kući.
'Nikad ne odustajte'
- Doslovno je poljubio svoju zemlju kad je stigao kući. Oporavak još traje, rana na nozi polako zarasta, ali naša ‘deviza’ je optimizam, a naša hrana vjera. Bez vjere u kojoj smo pronalazili snagu teško bismo sve izdržali - kaže Hani poručujući svima da ne odustaju nikad od svojih najmilijih.