Kao da živimo u Tunguziji, a ne u Novom Zagrebu, uskliknula je nemoćna Sanja Furić (51), kad smo je na dvorištu obiteljske kuće upitali kakav je život koji je udaljen svega 400 metara od planine smeća.
Sanja na Jakuševcu živi 51 godinu, koliko je i ovo odlagalište otpada otvoreno. Ima dva odrasla sina, za koje je sigurna da će se uskoro odseliti jer, kako kaže, nitko normalan ne bi ostao ovdje. Muž i ona nemaju izbora jer su godinama gradili obiteljsku kuću.
- Osjetite taj smrad! Tu je nemoguće živjeti. Ljeti je najgore. Toliko smrdi da ne možete biti vani. Prozore pak ne smijemo otvarati jer nam se smrad uvuče u kuću. Strašno je - priča Sanja. Dodala je kako cijela obitelj ima problema sa sinusima, zbog čega su joj sinovi operirali dišne puteve.
Nažalost, Jakuševčanima je smrad možda i najmanji problem.
- Svega ima, od najezde štakora pa do ptičurina - opisala je svakidašnje prizore.
Sličnu sudbinu trpi cijelo naselje koje ima 2293 stanovnika, kao i dva susjedna, Mičevec i Hrelić. Odlagalište Prudinec-Jakuševec udaljeno je svega osam kilometara od glavnog zagrebačkog trga.
Svi oni dobivaju mjesečnu naknadu za umanjenu kakvoću življenja, ali petero ljudi s kojima smo razgovarali slažu se kako ni jedan novčić nije vrijedan njihova zdravlja.
- Zar život moje djece ne vrijedi ništa?! - upitala nas je Darija Šafranić (36), majka troje maloljetne djece. Na Jakuševcu živi otkad se rodila, ali na smrad se još nije navikla. Najgore je, kaže, bilo njezinu mužu.
- Kad se doselio, dvije godine je svaku noć povraćao - rekla je Darija. Prozori su im zatvoreni, a rublje nikad ne suše na zraku. Na fasadama im se taloži crni prah nalik ugljenu, a oni ni sami ne znaju od čega je. Pretpostavljaju da je to posljedica odlagališta. Ludi su na neispunjena obećanja. Jakuševec su trebali zatvoriti 2010. godine, pa 2017., onda 2018., a stanovnicima je Grad dao i novo obećanje - Jakuševec će se zatvoriti 2020. godine! U to nitko od njih ne vjeruje jer se o Jakuševcu uvijek pregovara prije izbora. Zbog međusobnog neslaganja, kao i zbog nesuglasica s Mjesnim odborom, smatraju kako boljitka nema. U naselju se ljudi bave uzgojem domaćih životinja i poljoprivredom.
Mijo Bedeković (75) u dvorištu kuće koja je prvi red do smeća ima sedamdesetak krava čije mlijeko isporučuje Dukatu.
- Testirano je i s mlijekom je sve u redu. Prve je klase - rekao je ovaj starac i dodao kako ni on ni njegova obitelj zasad nisu imali zdravstvenih problema. Susjeda ima vrt u naselju Hrašće, a povrće prodaje na tržnici.
- Ljudi me pitaju otkud sam. Moram im lagati. Ako kažem da sam s Jakuševca, oni odmah pobjegnu - potužila nam se.
Planina smeća muči i stanovnike Splita.
- U posljednja tri mjeseca ovdje je umrlo najmanje deset ljudi između 30 i 50 godina. U samo tri mjeseca! - rekao nam je Ivan Marušić, koji živi na predjelu Kila, udaljenom tek 200-tinjak metara od splitskog odlagališta otpada Karepovac. Karepovac je “otvoren” godinu dana prije Jakuševca, 1964. godine, kad je Split još bio mali grad, bez nebodera i velikih gradskih naselja, poput Mertojaka, Pujanki i Splita 3. Kako je rastao grad, tako je raslo i njegovo odlagalište otpada. I to ne samo zbog splitskog, nego i smeća iz okolnih općina i gradova koje se desetljećima dovozi na Karepovac. Malo po malo, na Karepovcu se skupilo oko tri milijuna kubika otpada. Odlagalište je veliko 270 tisuća četvornih metara te visoko 105 metara. Stanari okolnih naselja već godinama upozoravaju na nesnosni smrad i bolesti koje ih pogađaju. Bezuspješno, jer kako se mijenjaju gradske vlasti, mijenjaju se i planovi sanacije.
- Ovdje nećete vidjeti starog čovjeka, budite sigurni. Svaka kuća u bližoj okolici ima najmanje jednog onkološkog bolesnika, garantiram vam - rekao nam je Ivan Marušić te dodao da se tu više ne može živjeti: “Ovdje vlada ekološki kaos. Posebno ljeti, pa kad zapuše vjetar, to je neizdrživo. Smrad ulazi u kuće, namještaj i odjeću”. Tihomir Barić, koji također živi u blizini Karepovca, rekao nam je kako su od prošle godine postavljeni mjerači kvalitete zraka.
- Prije dvije godine natjerali smo Grad da stavi mjerače, ali stavili su, nažalost, samo za jedan plin, sumporovodik - objasnio je Tihomir.
Nastavni zavod za javno zdravstvo u izvještaju za prošlu godinu zaključio je da je riječ o kvaliteti zraka druge kategorije, o zagađenom zraku, a koncentracija sumporovodika prekoračena je 33 puta. Barić kaže kako ga zato posebno smeta kad lokalni političari pričaju o trostrukom prekoračenju plinova u nedavnom požaru. Ali ne spominju 33 prekoračenja lani ili tko zna koliko u desetljećima prije nego što je postavljen mjera. Marušić i on ispričali su nam kako je u planu prva faza sanacije Karepovca. Trebala bi početi najesen, a uključuje prekopavanje jednog dijela svježeg otpada i gradnju kazete, sanitarnog odlagališta, gdje bi se odlagao otpad do početka rada Centra za gospodarenje otpadom u Lećevici.
- Ovdje se dovozi samo 52 do 55 posto splitskog smeća, sve ostalo je iz okolnih gradova i općina. Problem je i što Split kasni s projektom odvojenog prikupljanja otpada - objasnio je Barić.
- Nema se ovdje više što čekati. Ljudi umiru, ostali bježe, ima praznih kuća koliko hoćete - zaključio je Marušić.
Stanari naselja Hrvatskih branitelja u Slavonskom Brodu također žive okruženi gradskim smetlištem kojim gazduje Komunalac d.o.o. Stanovnici se bore sa smradom i životinjama.
- Mojeg psa su neki dan posjetile četiri lisice, a jedna je bila sva šugava. Neki dan me je i susjeda nazvala jer nije smjela izaći iz kuće te me pitala da iznesem dvije zmije koje su joj ušle u podrum - prepričava Pero Prgomet (60).
- Noću zavijaju čagljevi, a sad će nam dovesti i desetke pasa lutalica za koje su napravili azil - nastavio je Prgomet, koji kaže da se gadno prevario što je prihvatio od Grada darovano zemljište. Njemu i još pedesetak kuća u tom naselju iza leđa svaki dan raste sve veći deponij smeća s kojega se širi smrad.
- Ovdje se ne zna tko je pravi vlasnik zemljišta. Komunalac radi što hoće, a kad pitamo da nam očiste raslinje koje nam prilazi kućama, onda kažu da je to zemljište Slavonije DI i na tome završi - rekao je Brođanin Mirko Marić (50) te dodao:
“Kosimo travu na površinama koje nisu naše samo da se zaštitimo od divljači i gmazova. Kad se već ne možemo riješiti smrada, bili bismo sretni da nam pokose i počupaju ovo raslinje iza naših kuća”.
- Ovaj dio naselja gdje živi nekoliko susjeda i ja za neke tvrtke, poput T-Coma, ne postoji. Već šest godina vodim bitku s njima kako bi mi priključili telefon – rekao je Andrija Mijić (50). Probleme ima i Tatjana Lujić (47).
- Kad dignete kredit na 30 godina i sagradite kuću, ne znate što da učinite, ali mislim da će netko morati otići, Ili mi ili smeće - rekla je Tatjana. Smrad ne podnosi, a prozore ne otvara.