Ja sam čvrst i staložen čovjek, ali plačem. Plačem kad se sjetim sestre Katice koju su ubili na kućnom pragu s nepunih 16 godina, majke Marice, oca Ivana i djeda Pavla. Svi su oni u listopadu 1991. godine ubijeni u Novom Selu Glinskom. Njihove kosti još nisam pronašao.
POGLEDAJTE VIDEO:
A najteže mi je kad dolaze Svi sveti. Jer idem paliti svijeće, a ne znam gdje da ih palim, polako, očiju punih suza govori Joso Šimanović (45). Bio je dragovoljac Domovinskog rata od prvog do posljednjeg dana. Sestru, majku, oca i djeda posljednji je put vidio 4. listopada, kad je iz Novog Sela Glinskog otišao na prvu crtu bojišnice.
- Svi zajedno popili smo kavu. Zagrlio sam ih i rekao: ‘Spremite stvari i bježite!’. To je bio naš posljednji susret. Moja sestra bila je na pragu života, pet godina mlađa od mene. Bili smo jako bliski. Još su joj dvije godine trebale da završi trgovačku školu te je silno željela otvoriti trgovinu u ovoj našoj kući koju smo dovršili i u nju se uselili početkom devedesetih. Ubili su je ni krivu ni dužnu. Čuo sam da su muškarce, među kojima su bili otac i djed, ubili tu kraj trafostanice, a žene zatvorili u jednu kuću dolje u selu i gađali je zoljama. Ovo naše selo dalo je sve u ovom ratu, 33 ih je ubijeno, a troje zatočeno. Koga su uhvatili, toga su ubili - pripovijeda Joso dok mu brada podrhtava od silnog bola.
Da je ostao bez najuže obitelji koja mu je bila sve, Joso je saznao već sljedećeg dana.
Pitamo ga kako je nastavio život bez majke, oca, djeda i sestre. Promišlja, prebire prstima po četiri izvatka iz Crvenog križa, kao da u njima traži odgovor na pitanje koje ga izjeda već punih 26 godina.
- To je malo teže pitanje. Vidio sam da se moram okrenuti budućnosti, ali za njima još tragam. Od prvog dana 1991. do danas. I neću odustati dok god ne saznam gdje im je grob. Barem grob. A to bi se već i saznalo da pravosuđe radi svoj posao. Nitko ništa ne poduzima. Tražio sam i pomoć, kuća mi se raspada i kao hrvatski branitelj dobio sam samo 38 kvadrata obnove. Prije rata živjeli smo u staroj kući te smo je dovršili i uselili se u ovu novu katnicu. Staru kuću su srušili do temelja, a ovu novu uništili granatama i zapalili. Ono što nije izgorjelo, to su opljačkali - ogorčeno govori Joso.
Svoju je obitelj tražio posvuda, no gdje su njihove kosti nikad nije saznao. Čuo je svakakve priče, pa tako i da je jedan od egzekutora želio njegovoj sestri poštedjeti život.
- Čuo sam da je rekao: ‘Pa nemojte je ubiti, mlada je, pustite je’. A drugi mu je odgovorio: ‘Ili ćeš pucati, ili ćeš se maknuti, ili biti ubijen u stroju’. Pa sad vi mislite kako je tom čovjeku? I danas se vodi kao nepoznat i nikad nisam saznao tko je - pripovijeda Joso.
Nadu da će naći i prepoznati ostatke najmilijih dao mu je poziv na identifikaciju. Nažalost, nije ih uspio prepoznati.
- Kad sam prvi put dobio poziv za identifikaciju, mislio sam: ‘Ajde, dobro, možda ih nađem’. Ali nisam uspio prepoznati nikoga. Ni po čemu. Tatu bih prepoznao jer je nosio kaput i šiltericu te je imao šipku u lijevoj nozi. Mamu bih prepoznao po rupcu na glavi. E, sad, ne bih prepoznao sestru. Tko zna što su im radili u to vrijeme, oni su bili spremni na sve - nemoćno širi ruke Joso.
Pitamo ga kako se nosi s tim bremenom i kako izgleda njegov život danas. Očiju punih suza odmahuje glavom i gotovo šaptom priznaje da ne izgleda nikako. S tragičnom sudbinom koja je zadesila njegovu obitelj nikad se neće pomiriti.
- Da me mogu čuti, poručio bih im da mi se vrate. A neprijatelju bih poručio da kažu gdje im počivaju kosti. Naši dojučerašnji susjedi s kojima smo čuvali krave napravili su zlo u našim selima i u mojem selu. Pa možete li zamisliti kako se osjećam kad mi jedna susjeda, Srpkinja, kaže da hodam kraj svojih i preko svojih. Znači, oni su tu negdje u krugu. Odakle joj ta informacija? To nije šala. To se može vidjeti i na internetu, a pravosuđe je to moralo odraditi - slomljeno kaže Joso.
Kraj svoje kuće proljetos je počeo raditi mali oltar za svoju obitelj i ostale ubijene u selu. Na podlozi će biti 33 cigle za 33 žrtve pokolja u Glinskom Novom Selu.
- Mi smo se borili za ovu državu da svima bude dobro, a ako hoće neka nas zatvaraju. Poštujem dečke koji su bili na našoj strani, ali oni koji su bili preko za mene su četnici. Ja sam ostao bez najmilijih i ne bojim se to reći - s prkosom u glasu kaže Joso.
I sam je više puta nosio glavu u torbi te s ponosom u glasu kaže da jako dobro zna što je rov jer je, braneći domovinu, u njemu proveo prilično vremena. Za sebe je uspio izboriti najnižu braniteljsku mirovinu.
- Dvije godine nakon Oluje radio sam kao zaštitar i vatrogasac u Pamučnoj, potom tri godine kao sjekač u šumariji, a nakon toga punih deset godina sam proveo radeći u Komunalcu. U ratu nas je bilo malo. ali bili smo složni. Mislim da takve sloge ima i danas. S istim dečkima, da krenu ponovno na nas, ne znam gdje bismo stali - zaključuje svoju priču Joso.