'Pad' zapadne Slavonije 'ohladio' je glave i najžešćim krajišnicima. 'Crv sumnje', navodi N. Devetak, počeo je izjedati misao da će Krajina opstati u sastavu 'ostatka Jugoslavije'. Bilo je sve više krajinskih Srba koji su se počeli naglo 'trijezniti', koji su željeli otići bilo kamo iz Krajine, tog 'rezervata' koji je postao 'prćija' skupine 'moćnika, kriminalaca i prevaranata'
'Duž cijele Krajine šire se glasine o izdaji...'
Predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, u panici ne znajući što dalje, napisao je pismo Slobodanu Miloševiću
- Neposredno nakon Bljeska Milan Martić obratio se Slobodanu Miloševiću, očajnički tražeći pomoć, a svoje pismo završio je pozivom 'Krajina vas treba'. Naveo je da među krajinskim Srbima vlada 'prošireno uvjerenje' da je 'srpsko pitanje izdano', i to ' od strane samih Srba'. Duž cijele Krajine šire se glasine o izdaji, te 'ljudi s nevjericom konstatuju da nas je zaboravila
i Srbija i Republika Srpska'...Martić je smatrao da bi se potpuno poljuljano samopouzdanje moglo vratiti ako bi se u Krajinu privremeno uputilo oko 2000 pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Republike Srbije. Oni ne bi bili raspoređeni 'na prvu borbenu liniju', nego bi svojom prisutnošću u Benkovcu, Gračacu, Kninu, Petrinju, Slunju, i drugim mjestima 'povratili psihološku
stabilnost stanovništva', a krajinskim vlastima dali vremena za 'saniranje i stabilizaciju stanja'. Martić je smatrao da će, ako se ne usvoji njegov prijedlog, 'za sve drugo biti kasno' - piše Nikica Barić u svojoj knjizi Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.
Zbilja, kako je u pismu Miloševiću naveo Martić, brojni vojni obveznici u tom su razdoblju pokušavali napustiti RSK, a slične namjere bile su očite i kod civila, objašnjava autor Barić.
- U Obrovcu su općinske vlasti nakon Bljeska pokrenule su inicijativu za iseljavanje stanovništva. Već je tada dobar dio stanovništva bio spreman za odlazak, a u Obrovcu je vladalo kaotično stanje, veliko nezadovoljstvo i međusobna optuživanja za 'izdaju'. M. Sekučić zaključuje da se iz ovog primjera lako može uočiti 'nizak moral naroda i vojske' i najava onoga što će se dogoditi nakon
početka Oluje. Stanje u Obrovcu početkom lipnja 1995. činilo je, prema Sekuliću, 'pripremu i generalnu probu za evakuaciju naroda i vojske', do koje će doći 4. i 5. kolovoza 1995., jer je stvoreno raspoloženje da se vrlo lako i brzo 'narod može pokrenuti sa svojih ognjišta' - navodi Barić u svom djelu.
RSK kao 'kavez'
Istodobno u Kninu, tvrdi autor, stanovnici u bili u 'velikoj panici' i čekali kraj školske godine da 'masovno pođu put Srbije'. Gužve na autobusnim stanicama gradova u zapadnom dijelu Krajine postajale su sve veće, a rasle su i cijene autobusnih karata za odredišta u Srbiji i Republici Srpskoj. Svi su željeli poslati djecu i žene 'na sigurno'.
- Jedan visoki srpski oficir 2. kolovoza, neposredno prije Oluje dolazi u svoje rodno selo pokraj Benkovca. Tamo ga je njegov 'najmlađi sinovac' uporno molio da mu osigura 'prebacivanje' do Beograda. Većina srpske djece već je otišla, jer se očekivala 'velika ofenziva ustaša'. Djeca imućnijih obitelji iz Benkovca i Knina već su napustila Dalmaciju i otišla u Srbiju ili Republiku Srpsku - piše autor Barić.
Nadalje, navodi kako je ozračje straha, napuštenosti i bezizglednosti, zbog kojih D.Kovačević opisuje RSK kao 'kavez', a N. Devetak kao 'rezervat' nesumnjivo stvaralo raspoloženje u kojemu je velik broj krajinskih Srba bio u tolikoj mjeri demoraliziran da je i sam početak hrvatskih oslobodilačkih akcija značio trenutak u kojemu će oni gotovo automatski napustiti svoje domove i zavičaj.
- Iz svega navedenog vidi se da su i prije hrvatskih akcija Srbi u znatnom broju napuštali RSK, pokušavajući svoju egzistenciju osigurati na nekom boljem i sigurnijem mjestu. Umirovljeni jugoslavenski admiral B.Mamula također smatra da su 'vojno-psihološki i moralno-politički činioci' mogli imati bitnu ulogu u činjenici što su Srbi tijekom Oluje bez većeg otpora relativno brzo napustili područja koja su nadzirali - zaključuje Barić.