Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
149 komentara

'Mi više ne možemo skupa. Ako se Hrvati vrate, moramo ići ća'

Znatan broj običnih krajinskih Srba odbacivalo je u potpunosti svaku mogućnost povratka pod hrvatsku vlast i suživot sa Hrvatima koji su neprestano demonizirani kao 'genocidne ustaše'

Foto: Screenshot/youtube
149 komentara

Odnos Hrvata i pobunjenih Srba, koji se oblikovao od 1990. do kolovoza 1995. značio je sukob nepomirljivih težnji. Hrvati su željeli uspostaviti nadzor nad cijelim hrvatskim teritorijem, a postojanje Srpske Krajine dugoročno je onemogućavalo postojanje Hrvatske kao stabilne države. S druge strane pobunjeni Srbi odbijali su bilo kakav kompromis, a povratak u okvir Hrvatske bio im je neprihvatljiv. Uzimajući to u obzir može se zaključiti da je vojni slom Srpske Krajine gotovo neizbježno vodio u odlazak srpskog stanovništva iz Hrvatske, smatra Nikica Barić, autor knjige Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.

Foto: Screenshot/youtube

Od početka pobune hrvatskih Srba, kao i u razdoblju postojanja RSK, pretežit broj tamnošnjih političara, navodi autor Barić, neprestano je davalo izjave u kojima su naglašavali da između pobunjenih Srba i Hrvata više nikad neće biti suživota i da je odvajanje RSK od Hrvatske trajno i neizmjenjivo stanje, odnosno da između Hrvata i Srba treba postaviti jasnu granicu.

'Nema i ne može biti suživota s Hrvatima'

- U kolovozu 1991. predsjednik Skupštine općine Obrovac Sergej Veselinović smatrao je da su Srbi 'zauvijek' izgubili 'svaki interes' da žive i ostvare budućnost u sklopu Hrvatske.

Početkom 1992. jedan dužnosnik izjavio je da 'nema i ne može biti' ikakav 'suživota' s Hrvatima. Zato je granica' prema Hrvatima za krajinske Srbe trebala biti 'kraj svijeta' odnosno Hrvati 'za nas ne postoje'.

Otprilike u istom razdoblju Siniša Martić Šilt, vođa paravojne skupine iz Gline, zaključio je da će on preseliti u Srbiju, ako 'ova Krajina bude u okviru Hrvatske'. Ako Srbi nisu spremni braniti Krajinu, smatrao je Šilt, onda je najbolje da se svi presele u Srbiju. 

POKOLJ NA BANOVINI Bez milosti: Uzeli su pletenicu ubijene curice kao ratni trofej
Predsjednik krajinske Skupštine Mile Paspalj krajem 1992. izjavio je da su krajinski Srbi Hrvatskoj rekli 'definitivno doviđenja' te nikakve 'bjelosvjetske igrarije' oko prihvaćanja 'specijalnog statusa' odnosno formiranja autonomije u sklopu Hrvatske 'ne dolaze u obzir'.
Paspulj je zaključio da su krajinski Srbi za sobom porušili sve mostove koji bi vodili u eventualni sporazum sa Zagrebom i prihvaćanje njegove vlasti. - objašnjava autor Barić u svojoj knjizi.

Goran Hadžić je tako sredinom 1993. izjavio da su Srbi koji su ostali živjeti pod hrvatskim vlastima 'Srbi fašisti koji podržavaju Tuđmana', a suživot s Hrvatima za krajinske Srbe znači izdaju.

Reuters/Pixsell | Autor: Reuters/Pixsell Foto: Reuters/Pixsell Goran Hadžić

Početkom kolovoza te iste godine general-major Mile Novaković u jednom dokumentu navodi da krajinski Srbi nisu prihvatili 'suživot' s Hrvatima, niti to pod bilo 'koju cenu' namjeravaju. Zato 'garancija naše suverenosti' može biti isključivo RSK.

'Hrvati su dželati pomračenih umova'

U jednom novinskom članku u krajinskom tisku, piše Barić u svom djelu, tvrdi se da svaki zahtjev za reintegraciju Krajine u sustav hrvatske države, odnosno 'politika suživota' ili 'modus vivendi' nalikuje na 'pokušaj da se rešetom zagrabi voda'. Nadalje navodi da je Petar Cvetanović, jedan od osnivača SDS-a i dužnosnik te stranke u Dvoru na Uni, u ožujku 1995. izjavio je da je 'cilj srpskog naroda' da živi u jednoj državi i da ga nitko u tome ne može spriječiti.

Krajinski predsjednik Milan Martić pak  u govoru koji je održao u Jasenovcu 1994. kaže da Srbi više nikada ne smiju pristati na 'zajednički život u istoj državi' s 'dželatima pomračenih umova'

- Više nema Srbina koji bi na to pristao, i nema te sile koja bi ga mogla na to natjerati - kazao je tada.

REUTERS | Autor: REUTERS/Davor Plukavec/Pixsell Foto: REUTERS/Davor Plukavec/Pixsell

Martićev savjetnik Slobodan Jarčević, neposredno nakon akcije Bljesak izjavio je da se RSK može spasiti isključivo ako se 'kineskim zidom' odvoji od Hrvatske i ujedini s Republikom Srpskom:

- Srbi su ovoga puta spremni da oproste Hrvatima sve zločine pod uvjetom da se od njih odvoje za sva vremena. Jer nema nijednog razumnog razloga zbog kojih bi Srbi živjeli u Hrvatskoj.

Predsjednik Skupštine općine Kostajnica Branko Dmitrović u jednom govoru, održanom u lipnju 1995. naglasio je da svijet shvaća da zajednički život Hrvata i Srba 'na ovim prostorima' nije moguć:

- Hrvatima nije do zajedničkog života sa Srbima. Njih jedino intereuje teritorija RSK  koju oni bez ikakvih opravdanja i istorijskih argumenata žele pripojiti Hrvatskoj

Svaki sporazum sa Zagrebom smatran je izdajom

- Jesu li te izjave dužnosnika RSK  bile identične raspoloženju srpskog stanovništva u RSK? Na temelju podataka može se zaključiti da je i znatan broj običnih Srba na tom području u potpunosti odbacivao svaku mogućnost povratka pod hrvatsku vlast i suživot sa Hrvatima.

Sredinom 1993. Srbi u dalmatinskom zaleđu razmišljali su na ovaj način:

'Kako da opet živimo zajedno, kad smo pucali jedni na druge? Ako se Hrvati vrate - mi moramo ići ća! Sa Hrvatima je završeno za sva vremena. Za vijek - vjekova. Dabogda da rat nikad ne prestane ako s njima opet budemo morali zajedno živjeti. Pa taman i naša djeca s njima ratovala. I ona koja se sad rađaju...'

Foto: Screenshot/youtube
Početkom 1994. Srbi u Petrinji smatrali su da 'nije normalno' da se u taj grad vrati hrvatska vlast, jer je 'ljudima ovdje jasno' da 'nema života' pod hrvatski vlastima. Zato je svaki sporazum sa Zagrebom smatran izdajom i u slučaju da do njega dođe, 'ja idem u Srbiju, pa u inostranstvo' - piše Nikica Barić u djelu Srpska pobuna u Hrvatskoj.

Nadalje, objašnjava kako znatan dio pobunjenih Srba ni pod koju cijenu nije namjeravao prihvatiti hrvatsku vlast. 

- Smatram da je to jedan od razloga zašto su oni tijekom akcije Bljesak i nakon nje, kao i tijekom akcije Oluja, uglavnom napustili svoje domove i otišli u izbjeglištvo. U tom smislu smatram da se može prihvatiti zaključak koji je već 1996. donio Borivoj Rašuo:' Ono što svakako treba istaći jeste da je srpski narod u Krajini svojim kolektivnim iseljenjem, koliko god to paradoksalno izgledalo, na istina negativan način iskazao svoju volju, svoju državotvornu svest.'

POKOLJ KOD BENKOVCA 'Preživio sam strijeljanje': Uoči Božića upali u selo i ubili civile
Svaki pojedinac za kog se smatralo da odstupa od politike potpune nezavisnosti RSK  bio je u svojoj djelatnosti spriječen. Može se navesti primjer Dmitra Obradovića, predsjednika Skupštine općine Vrginmost, koji je likvidiran sredinom 1992. nedugo nakon što je, bez ikakvih argumenata, optužen da Baniju i Kordun želi vratiti pod hrvatsku vlast. I Veljko Džakula, nakon što je pregovarao sa hrvatskim vlastima, smijenjen je s dužnosti u Srpskoj oblasti Zapadna Slavonija, a kasnije zatvaran i proganjan, iako ni on nije planirao prihvatiti hrvatsku vlast, posebice ne bezuvjetno.

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL Veljko Džakula i Jovan Rašković u lipnju 1990. u Pakracu na mitingu za Srpski narod u Pakracu i okolici
Može se zaključiti da pobunjeni Srbi nisu činili razliku između Tuđmana i vladajućeg HDZ-a i alternativnih političkih opcija u Hrvatskoj. Za njih su svi hrvatski političari i stranke bili podjednako opasni. kako je u ožujku 1993. izjavio Goran Hadžić, sve da i Tuđman izgubi vlast, Srbima ' ne bi bilo ništa bolje ni sa drugim hrvatskim partijama' - piše autor.

Strah od 'ustaša-koljača'

U javnom životu krajinskih Srba Hrvati su neprestano demonizirani kao 'genocidne ustaše', pa je to jačalo osjećaj u Srba da ' mi i oni više ne možemo i nećemo zajedno, nikada'. Zato je, kako je kasnije napisao jedan srpski oficir, među Srbima 'postupno i sistematski' jačao strah od 'ustaša-koljača'.

Foto: Screenshot/youtube

- Može se samo pretpostaviti što bi se dogodilo da srpsko stanovništvo tijekom Oluje nije masovno napustilo svoje domove. Ako se uzme u obzir da Hrvati nisu izveli masovne zločine nad Srbima koji su u Bljesku ostali opkoljeni na području Pakraca, niti nad Srbima koji su tijekom Oluje opkoljeni na Kordunu, onda smatram kako mogu pretpostaviti - da srpsko stanovništvo tijekom Oluje nije masovno napustilo svoje domove, ne bi bili izloženo planskom hrvatskom 'genocidu', ako ni zbog čega drugog, onda zato što bi to Hrvatskoj nanijelo štetu pred međunarodnom javnošću. Ali, svi su čimbenici ionako bili postavljeni tako da je dolazak Hrvatske vojske značio da će Srbi otići. 'Brijunski transkript' potvrđuje da je Tuđman tijekom Oluje poduzeo korake koji će pobunjenim Srbima 'pomoći' da što prije odu. No, oni su to u velikoj mjeri i sami namjeravali učiniti, jer im nije padalo na pamet prihvatiti hrvatsku vlast. Odlazak Srba, smatrao je Tuđman a vjerojatno i velik dio Hrvata, osigurava stabilnost Hrvatske kao države. Ako se uzme u obzir srpska agresija 1991. i hrvatsko iskustvo s 'najzapadnijom srpskom državom' od 1992. do 1995. takvo njihovo razmišljanje potpuno je razumljivo - navodi Barić u svom djelu.

BALVAN REVOLUCIJA Početak okupacije: Barikade na cesti zbog 'straha od genocida'

U vezi odlaskom Srba tijekom Oluje, podsjeća autor,  treba se sjetiti da je gotovo 100 000 bosanskih Srba krajem 1995. nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora, napustilo dijelove Sarajeva koji su do tad bili pod njihovim nadzorom. To područje pripalo je Federaciji BiH i Srbi su ga zatim napustili, iako nisu bili na to izravno prisiljeni nekom vojnom akcijom. Kao što je krajinskim Srbima bilo neprihvatljivo da priznaju hrvatsku vlast, tako je i sarajevskim Srbima bilo neprihvatljivo da ne žive u Republici Srpskoj.

Tema: Domovinski rat

Možda vas zanima i ovo:
Message