Mlađi brat pokojne Ive Bagić sestru opisuje kao osobu koja nikad nije posustajala kad bi naišla na problem. Josip Bagić kaže da je tek sad, pet mjeseci nakon njene smrti, počeo shvaćati da Ive nema i teško mu je o tome uopće razmišljati, piše časopis Story. Njegovi su roditelji još na moru kako bi prikupili snage za povratak u Zagreb i nastavak života. 

Uvijek je bila vrckava i topla

Josip kaže da ne pamti tužne trenutke sa sestrom koja je uvijek bila vrckava i topla osoba. Nedostaje mu druženje s Ivom uz filmove, razgovori i da ga netko zove 'bracko' kao što je ona činila. Odrastali su na Trešnjevci u Zagrebu. Iva je, kaže Josip, uvijek imala sve pod kontrolom i bila je majstor za izradu igračaka od kartona i drva. Kako su odrastali, u Ivi je našao najbolju prijateljicu i veselio se kad ju je nasmijavao. Obožavala je jaja na oko s vegetom koja joj je on sa zadovoljstvom spremao. 

Nikad nije odustajala

Josip kaže da je Iva bila tatina mezimica, no nije se dala zafrkavati i uvijek je na kraju bilo po njenom. Za sestrinu mu je bolest otac Željko rekao kad se vratio s maturalca i to ga je šokiralo jer ona nikad nije bila bolesna. Kaže da ne zna odakle je crpila želju i snagu za životom tijekom šest godina bolesti, ali zna da nikad nije odustala ni od čega. Dečko joj je bio velika podrška i bio je s njom do kraja. Josip kaže da je s njim i danas prijatelj. 

Kratka kosa bila je njen đir

Kad je ošišala dugu kosu bila mu je jednako lijepa i to je, kaže, bio njen đir. Kaže da je Iva uvijek bila ta koja mu je najviše pomogla, a i danas su mu sva vrata otvorena kad kaže da je njen brat. Žali jedino za vremenom koje nije proveo sa sekom za koju bi, kaže, mogao srušiti zgradu dok se za samog sebe ne može pokrenuti. Najveća mu je podrška tijekom Ivine bolesti bila djevojka Mirna, a iz cijele je priče naučio da se čovjek nikad ne treba predati.