Hitovi poput "Tek je 12 sati", "Da ti nisam bila dovoljna", "Ne traži ljubav", "Drugo ime ljubavi"... obilježili su generacije, sredinom devedesetih bile su među najslušanijim numerama, a i danas ih ljudi vole čuti. Riječ je o pjesmama s albuma "Second to None", grupe ET, koji je u povodu 30. obljetnice doživio vinilno izdanje.
“Limitirano izdanje albuma, koje je još u prosincu prošle godine pušteno u prodaju, bilo je namijenjeno najvjernijim fanovima, kolekcionarima i DJ-ima, no reizdanje tek sad dobiva svoje službeno medijsko predstavljanje." Dodana su vrijednost ovog remasteriranog izdanja četiri nove pjesme.
- Nije ovo nikakav povratak ET-ja ili ponovno okupljanje. Samo godišnjica - poručuju složno iz grupe.
Više su nam otkrili o novim pjesmama...
- Te pjesme su nastale u isto vrijeme kad i ostatak materijala za album. U toj fazi smo radili i engleske verzije jer smo ozbiljno razmišljali o proboju vani. Međutim, nakon što je singl 'Tek je 12 sati' eksplodirao, dogodio se uspjeh kakav nismo mogli ni predvidjeti, koncerti su se bukirali i po godinu dana unaprijed, nastala je golema euforija i fokus se potpuno prebacio na ono što se događalo ovdje. Iz današnje perspektive teško je to do kraja objasniti nekome tko to nije proživio, ali mnogi se i danas sjećaju tog intenziteta. Neke od tih verzija i ideja ostale su sa strane jer nisu više imale mjesto u tadašnjem kontekstu albuma. Uvijek smo pazili da album ima jasnu cjelinu. Sad su te pjesme prvi put dobile svoje mjesto i zaokružuju sliku tog razdoblja. Što se tiče iznenađenja, već i samo vinilno izdanje s remasterom i dodatnim pjesmama nosi posebnu težinu, ali pripremamo još nekoliko stvari koje će pratiti izlazak i dodatno ispričati cijelu priču oko albuma - rekao nam je Darko Juranović - D'Knock.
VRIJEME BEZ CILJA I PLANA
Početkom 80-ih, kad je hip-hop ulazio u svjetski mainstream, u Hrvatskoj je tek nekolicina mladih slijedila taj novi zvuk. Među njima su se isticali Boytronic i Darko Juranović D'Knock (tad Da'Real). Godine 1987. nastaje bend ET - Electro Team. Naziv, koncept i vizualni identitet osmislio je Boytronic, početnu jezgru benda činili su on i D'Knock, a ona se potom dalje razvijala...
- Ti počeci su mi super. Ulazimo u nešto ambiciozno, zaluđeno i snalazimo se kao znamo da se dočepamo pjesama, videa... bilo čega. Od breakdance faze pa do demo faze ET-a. Tad bez cilja i plana što zapravo želimo od života. Ali znali smo da želimo nekakvu mjuzu stvarati. Rap, naravno. No onda je to postalo dosadno pa smo uveli nekakve harmonije i melodije te je malo pomalo sve postalo ozbiljnije. MTV nam je svima tad bio prozor u svijet. U principu, smo svi tad u svijetu stasali uz iste pjesme i izvođače ovisno o glazbenom ukusu. Svatko je imao svoje idole i često nam se nisu poklapali, ali ona glavna jezgra jest, a to je dovoljno, da ganjamo isti stil i zvuk. Mislim da je danas kaotičnija situacija i sve je prepuno glazbe. Uglavnom loše i zato pjesme traju maksimalno tri mjeseca. Nasreću, mi smo stasali uz najbolje od glazbe, a to su po meni '80., '90., pa i '70. Za razliku od današnjeg svijeta, kad mlade pokreću slava pod svaku cijenu i brza zarada, nas je pokretalo srce i iskrenost da radimo nešto dobro. Na novac nismo ni mislili. E taj detalj čini razliku. Slava i novac dođu kao produkt kvalitete - rekao je Boytronic.
“Dok je domaća scena još živjela u sigurnim okvirima zabavne glazbe, oni su razmišljali globalno te donijeli svijet u Hrvatsku. Dolaskom karizmatične Vanne, vrhunskog, prepoznatljivog i gotovo očaravajućeg vokala, ET je dobio identitet koji je spojio rap, elektronsku produkciju i moćne melodijske refrene u nešto potpuno novo za ove prostore."
Stoji to u najavi novog izdanja albuma. A evo što kaže o tome D'Knock, što misli da je bila prekretnica...
- Prekretnica je bio novi zvuk, tj. hit pjesma u pravom trenutku, zvuk koji je pratio svjetske trendove kakvi su se tad vrtjeli u klubovima i na MTV-ju. Da bi se uopće dogodio singl 'Tek je 12 sati', trebala je velika inspiracija, ali i jedan svojevrsni eksperiment prije toga, kroz pjesmu 'Ljubav za sve' za Sandija nekoliko mjeseci ranije. Veliki utjecaj imao je i naš boravak i nastup u Londonu početkom 1992. godine. To nam je proširilo horizonte i dalo jasniju sliku kako bismo trebali zvučati i izgledati, jer smo tamo iz prve ruke vidjeli nastupe svjetskih izvođača. Upravo ta kombinacija novoga zvuka, pravoga trenutka i konkretnog iskustva sa svjetske scene bila je ključna prekretnica.
U DŽEPOVIMA JE BIO PROPUH
U jednom trenutku bili ste korak do raspada?
- Da, to je zaista istina. I to pred snimanje 'Tek je 12 sati'. Nekih mjesec i pol prije. Naime, nakon prvog neuspješnog albuma i našeg propuha u džepovima nije se vidjelo smisla nastaviti s time. Tapkali smo na mjestu iako smo plijenili pažnju javnosti. Tu je najnesretnija bila Vanna, ali nekako sam izmislio novac da snimimo četiri singla i rekao bandu doslovno: 'Ajmo još ovo snimiti, pa ako se ništa ne dogodi, onda svatko svojim putem...' I tad u srpnju 1993. dogodio se 'Tek je 12 sati'. Sve ostalo je povijest - rekao je Boytronic, a Vanna dodala:
- Prije 'Second to None' nismo imali baš ni hit, nekakav 'ubod', a onda smo zapravo imali sreću što smo otišli u London na festival dance glazbe i tamo se naslušali svega i svačega. To nam je dalo nekakvu vjeru, ako već brijemo, kao što smo brijali, da smo na pravom putu i da to treba jednostavno napraviti s malo odlučnijim, pjevnijim refrenima. Tu sam možda ja malo pridonijela s Mirom Buljanom. S obzirom na to da smo on i ja najviše radili na mojoj interpretaciji i pjevačkim dijelovima, kako bi mi vokal došao što više do izražaja, na kraju je to otišlo u smjeru koji su domaći ljudi bolje pamtili i prihvaćali.
Što najviše pamtite iz tog razdoblja? Često ističete kako je uz vas uvijek bila "mala vojska ljudi". Koliko su oni zaslužni za Vaš uspjeh?
- Najviše pamtimo tu nevjerojatnu euforiju koja nas je doslovno zatekla. 'Tek je 12 sati' vrtio se u klubovima i desetak puta u večeri, dvorane su bile prepune, a sve se odvijalo u ludom ritmu - koncerti, turneje, snimanja, intervjui, bez stajanja. Vrhunac tog razdoblja bio je spektakl u Domu sportova, koji je kasnije izašao i na videokaseti. ET je u tom trenutku postao pravi brend, jedna ozbiljna mašinerija i svatko je bio važan kotačić. Imali smo vlastiti kombi za turneje, pomno osmišljene stylinge, spotove rađene s gotovo filmskim pristupom i prepoznatljivi scenski nastup u kojem su naši plesači imali važnu ulogu jer su radili pravi show i interakciju s publikom. U jednom trenutku klubovi su nam postali 'premali' pa smo ubrzo prešli u rasprodane sportske dvorane. Koliko je sve to bilo veliko, možda najbolje govori komentar jednog našeg poznatog ton majstora koji je rekao da je takvu energiju i razinu euforije doživio jedino s Bijelim dugmetom - objašnjava nam D'Knock.
'NISMO BLOKIRALI POLA GRADA'
Za snimanje spota za hit 'Tek je 12 sati' bio je golem interes, bilo je zatvoreno "pola grada"?
- Meni kao koredatelju spota to je bila noćna mora. Doslovno. Više sam mislio na kadrove i scenarij, nego kako ću ja izgledati ispred kamere. Ambiciozno smo u to krenuli, ali očekivati da će se oko HNK skupiti više od 10 tisuća znatiželjnika je samo pojačalo kaos i nervozu. Ljudi su se spontano okupili, no nije bilo teško izbjeći da se nešto veliko događa. Kamioni Jadran filma, rasvjeta na dizalici, kran, auti, neka hrpa zgodnih ljudi i poznata pjesma s playback zvučnika. Nije ništa bilo blokirano, ali možda se zbog mase nije odvijao promet kako spada, ne znam... Nisam obraćao pažnju, a nisam ni primijetio policiju da nešto regulira. Nismo imali ni security da blokira set pa je bio opravdan strah hoćemo li moći snimiti u miru. Rekao sam Darku da riješi to i danas nemam pojma tko je sve bio tad na setu osim par cura i frendova. Hvala im svima nakon 33 godine što su se smrzavali s nama - prisjetio se Boytronic.
Bili su tih godina na vrhuncu slave...
- Sa svoje strane, kad gledam vrhunac tog razdoblja, sve je bilo jako intenzivno i nije se bilo lako nositi s tim. Stizali su paketi pisama, doslovno tisuće poruka preko menadžmenta, a gdje god bismo se pojavili nisi mogao normalno ni sjesti ni jesti - ljudi su nas zaustavljali na svakom koraku. Teško je to opisati, ali svi koji su tad pratili ET znaju o čemu pričam. Danas, kad gledam dokumentarce o bendovima poput Backstreet Boysa ili Take Thata, shvatim da smo i mi nešto slično proživjeli na razini regije. I tek sad mi je jasno kako bi to izgledalo da je ta priča otišla i izvan granica regije. S druge strane, to ti omogući da ostvariš neke dječačke snove. U jednom trenutku sam si mogao priuštiti sve što sam htio, možda i pretjerao, ali sam s vremenom naučio to drugačije cijeniti. Velika popularnost nije za svakoga, treba ostati čvrsto na nogama. Mislim da smo Boytronic, Vanna i ja to uspjeli i da se nismo izgubili u svemu tome, a to smatram velikim uspjehom - rekao je Juranović, a Boytronic dodao:
PJESME SE SLUŠAJU I DANAS
- Moj život je izgledao kao i sad - dosadno. Moj krug ljudi, moji hobiji i poveći iznosi koji su mi omogućili štošta. Ja niti ne znam što je to slava. Mogu jesti u najboljem restoranu, a super mi je i sendvič ispred dućana. Jednostavan sam i volim svoj mir. Na glazbu niti ne gledam kao posao, već strast, pa samim tim jedino priznanje koje mi je važno je da smo nešto dobro i trajno napravili. Imao sam veliki san i on je postao puno veći i to mi je super. To me veseli. No mrzio sam onaj dio gdje vas svatko prepozna, žica autogram na cesti, pita, komentira, dobacuje... Imali smo puno benefita koje nismo tražili, već nam ih je okolina nametala, a to zna biti neugodno, pogotovo meni koji mogu uredno čekati u redu u banci bez da službenici samovoljno otvore novi šalter i izvuku me za ruku iz reda da ne čekam. Eto, jedna crtica iz prepune banke, kad me zaista bilo sram pred ljudima, ali ne mojom krivicom.
Pjesme koje su bili hitovi prije 30 godina slušaju se i danas.
- Svjesna sam da smo bili novotarija bez premca, ali i onda smo bili svjesni da je izgledalo lako i jednostavno kopirati takav glazbeni stil. Poriv smo razumjeli - postali smo vrlo brzo jako popularni, ali nije mi bilo jasno zašto neki ljudi koji, recimo, nisu bili toliko naslušani te glazbe rade nešto osrednje i to mi je više izgledalo kao ukrcavanje u pobjednički vlak. Nekako je ‘Second to None’ bio baš epicentar kreativnog zanosa u to naše doba - odbacili smo neke mladenačke komplekse i glazbena iživljavanja radi potvrde šačice elitista, a osvijestili smo ono što nas je izdvajalo od drugih i ispolirali sve te naše prepoznatljive nijanse - rekla je Vanna.