Nakon obračuna s djevojkom Željkom, Bare je u zatvoru proveo 19 dana. To mu je bio drugi put da je završio u Remetincu. Prvi put je bio zbog 0,4 grama kokaina. Bare je ćeliju dijelio sa petoricom i ni jedan “cimer” nije obožavatelj njegove glazbe. Ipak, svi su ga poštovali.
Utorak, 13. travnja 2010.
Sinoć su me doveli u Jedinicu za zadržavanje. To je soba u kojoj je hladno. Sobetina s pet-šest kreveta u kojoj si sam. Toliko su me izmaltretirali da sam jedva čekao leći. Bilo gdje, može i na pod. Htio sam spavati. I prespavao sam, a danas su me odveli toj jednoj ženi koja tuži i koja je odlučila da me drži u pritvoru još dva dana. Odveli su me u Remetinec. Uzeli su mi remen i žnirance. Uvjeti su užasni, ali barem više nisam sam.
Četvrtak, 15. travnja 2010.
U sobi su sedam kreveta i WC. Ljudi tamo jedu, spavaju, obavljaju nuždu, sve. U nekim sobama WC je odvojen od ostatka prostorije, u nekima imaju samo rupu u zemlji, i to je to. U nekima su, pak, plazme i po jedan čovjek. Ja sam, nasreću, u sobi s ograđenim WC-om. Nitko ne jede dok netko obavlja nuždu, ali obavljati nuždu pred šestoricom nije ugodno, pogotovo ako te vide. Naši su zatvori na pola puta do brazilskih pa sedam ljudi boravi u sobi namijenjenoj za tri ili četiri čovjeka. Sa mnom su Dule iz Zadra, Žika iz Zagreba, Milenko iz Zagreba, Loki iz Dubrave i Božo iz Zagreba. Primili su me kao braća. Nitko od njih nije obožavatelj moje muzike.
Prihvatili su me kao čovjeka, ne muzičara, ne facu koja se vidi na televiziji. Primili su me kao dobrog čovjeka, a i oni su dobri ljudi. Zašto su ovdje? Svatko ima svoje razloge, i to poštujem. Razmišljalo se, nije se razmišljalo. Trojica su dragovoljci Domovinskog rata. Nisu mogli podnijeti da su ovu zemlju opljačkali ljudi koji se nisu borili za nju, a oni koji su se borili vratili su se šikanirani. Uzeli su stvari u svoje ruke i zbog toga ih cijenim. Ne zato što su krali nego zato što se nisu dali. Kažu da moram biti ovdje mjesec dana. Kažem si: “Bare, odležat ćeš to. Muško si, izdržat ćeš. Imaš dobru ekipu u ćeliji. A kad izađeš, dočekat ćeš se na noge, kao uvijek”.
Nedjelja, 18. travnja 2010.
Tuširamo se jednom na tjedan u zajedničkoj kupaonici. Ulazi po šest do sedam ljudi. Tuširanje je sasvim ok, ali nije ovo Amerika. Tušira se ćelija za ćelijom, pa su s tobom tamo frendovi. A ja imam dobre frendove. U pritvoru nosiš svoju odjeću, ali jedino ja nemam dozvolu da mi netko izvana donese nešto čisto. Ne znam zašto. Poslali su me na mjesec dana u zatvor u jednim gaćama. Kolege iz ćelije mi posuđuju. Nosim njihove gaće, majice, trenirke, sve. Bez njih bih smrdio.
2.DIO - 'POLANČEC PO DVORIŠTU ZATVORA TRČAO POČASNI KRUG'