Bila su to teška i bremenita vremena, ratna, država u formiranju. No istovremeno, bila su to i vrlo kreativna vremena koja su iznjedrila dance. Plesni podiji odjekivali su ritmovima koji tu bili novi, ali nekima itekako potrebni. Neki su imali ne baš dobar stav prema "CRO danceu", glazba puna ritma, brzog tempa i snažnih emocija nije svima "sjela" najbolje.

Bili su to trendovi koji su pratili one europske, posebice njemačke, talijanske i skandinavske dance scene. Po mnogima središnje mjesto tog vala zauzima ET (Electro Team), bend koji je praktički definirao zvuk hrvatskog dancea.

Iako osnovani još krajem osamdesetih, pravi proboj dolazi 1993. s pjesmom "Tek je 12 sati", koja je postala generacijski hit. Upravo su oni dokazali kako domaći dance može biti jednako profesionalan i tržišno uspješan kao i strani.

Bilo je tu još izvođača koji su bili uz bok ET-ju, poput Ivane Banfić, odnosno I Bee, pa Minee, Senne M., posebno mjesto zauzima Kasandra, a tu je i Ilan Kabiljo. Neizostavno je ime hrvatske dance scene, a prošle je godine objavio singl "Čekam na tvoj znak"...

Kako je zapravo počela vaša glazbena priča? Sjećate li se trenutka kad ste prvi put osjetili da će glazba biti više od hobija?

Trenutak je bio kad je tata Alfi kupio osam kanalni kasetofon marke Fostex na koji se mogla snimati glazba odvojeno na osam kanala. Tad sam imao 12 godina i počeo sam na tome kasetofonu snimati svoje instrumentalne skladbe. Sve instrumente sam osobno nasnimavao i to me oduševljavalo.

Dolazite iz snažne glazbene obitelji. Koliko je obiteljsko okruženje utjecalo na vaš profesionalni put, a koliko ste se svjesno pokušavali odmaknuti i izgraditi vlastiti identitet?

Majka je akademski profesor klavira, a tata je bio skladatelj i dirigent. Oni su me puno usmjeravali prema klasičnoj glazbi te učenju klasične glazbe i teorije glazbe. Učio sam čak šest godina klasičnu gitaru. Sad je puno toga nažalost "izvjetrilo". Također su me stalno naganjali da idem s njima na klasične koncerte u Glazbeni zavod, dvoranu Vatroslav Lisinski i slično. Tad se s nekih mojih 13 navršenih godina stvorio mali bunt kod mene i htio sam više ići na koncerte funky glazbe, popa i jazza. Sjećam se tako kao klinac koncerata grupe Boa, Classix Nouveaux, Pat Metheny, Boško Petrović, Herbie Hancock, koje sam sve gledao uživo kao klinac u Zagrebu.

Početkom 90-ih ulazite u dance produkciju u trenutku kad se Hrvatska tek formira kao država. Kako ste tad doživljavali to vrijeme - i privatno i profesionalno?

Bio sam jako mlad i pun naboja za plesnom glazbom. Okružio sam s ljudima koji su uglavnom bili istomišljenici. To je bio i neki bijeg od ratnog i postratnog sivila koje nas je tad okruživalo.

Kako biste danas opisali atmosferu u kojoj je nastajala hrvatska dance scena?

Puno prijateljstava, dugih noći s ekipom u studijima uz ćevape, pizze i pivo, ha,ha, ha, ha.

Vaše produkcije obilježile su zvuk jedne generacije. Jeste li tad bili svjesni koliko te pjesme ulaze u kolektivnu memoriju?

Apsolutno nisam bio svjestan, samo sam radio glazbu koja mene osobno drži u dobrom raspoloženju.

Dance scena često se kritizirala kao 'laka' ili 'potrošna'. Kako ste se nosili s tim etiketama u vrijeme najveće popularnosti?

Nisam se obazirao na to, kako danas, tako ni onda.

Mnogi izvođači iz tog razdoblja i danas pune dvorane. Čemu pripisujete činjenicu da dance glazba devedesetih još ima toliku snagu?

Ipak tu ima puno dobrih pjesama i melodija koje su se ljudima potkožile, a kad uz to ide i plesni ritam, tad je uspjeh neminovan i pjesme su ostale živjeti do danas.

Kako gledate na događaje poput Mega Dance Partyja?

To je odlično, treba nam glazbe i pozitive, jer ovaj svijet nikako da izađe iz sivila i crnila u koje nas vode političke elite cijeloga svijeta.

Današnja glazbena industrija drastično se promijenila. Može li se, po vašemu mišljenju, danas uopće ponoviti fenomen kakav je bio dance boom 90-ih?

Danas tek imamo dance glazbe i pjesama koje izlaze svaki dan u neograničenim brojkama. Teško je da neka pjesma zaživi i postane mainstream hit zbog tolike količine izdanja na svim kontinentima i državama. Digitalizacijom se sve promijenilo i ona vremena 90-ih su nama koji smo tad djelovali u glazbi ostala jako pri srcu.

Postoji li neka pjesma ili projekt iz tog razdoblja koji danas gledate drugačijim očima nego tad?

Moja glazba za pjesmu 'Ja za ljubav neću moliti', za koju su uz mene još napisali stihove Nina Badrić i Fayo, moja je najdraža kompozicija koju sam ikad skladao.

Koliko je tehnologija tog vremena - studiji, oprema, ograničenja - oblikovala zvuk hrvatskog dancea?

Pa da, baš ograničenja su oblikovala taj zvuk. Danas, kad ograničenja praktički u glazbi ne postoje, više nemamo takvih mega hitova kao 90-ih.

Postoji li neka odluka iz tog razdoblja koju biste danas, s iskustvom, napravili drugačije - ili mislite da je sve moralo ići baš tim putem?

Svačiji život ima put koji čovjek možda ne može oblikovati baš onako kako je možda zamislio. Mislim da treba živjeti samo za danas, kako je moj tata Alfi govorio uvijek. Čak je na svom frižideru sam sebi napisao: “Gledaj samo danas”.