Samozatajni autor više od 300 dalmatinskih pjesama, Krste Jurasa, otišao je tiho 7. veljače u 81. godini, ostavivši iza sebe opus koji je trajno obilježio dalmatinsku i nacionalnu glazbenu baštinu. Njegovim odlaskom hrvatska glazba izgubila je jednog od svojih najplodnijih i najprepoznatljivijih tekstopisaca – autora čiji su stihovi desetljećima živjeli paralelno i u intimnim slušaonicama i u glasnim zborskim refrenima.
Iako je javnosti bio poznat i kao dugogodišnji direktor Brodarski institut te stručnjak za brodsku akustiku, Jurasa će generacije pamtiti ponajprije po pjesmama. Pisao je o moru, ljubavi, zavičaju i malim ljudskim dramama jednostavnim, ali snažnim jezikom koji se lako pamti i još lakše pjeva.
Rođen 21. srpnja 1945. u šibenskom Varošu, Juras je rano pokazao sklonost prema riječi i glazbi. Iako je diplomirao brodogradnju na zagrebačkom FSB-u i izgradio respektabilnu znanstvenu karijeru, paralelno je razvijao autorski rukopis koji će s vremenom postati jedan od najizvođenijih u zemlji, piše HDU.
Karijeru tekstopisca započeo je 1974. suradnjom sa Zvonko Špišić, a tijekom desetljeća napisao je više od 300 tekstova za najistaknutija imena domaće scene. Njegove su stihove uglazbljivali i izvodili Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Ibrica Jusić, Rajko Dujmić, kao i legende poput Mišo Kovač i Oliver Dragojević.
Među pjesmama koje su ušle u kolektivnu memoriju posebno se ističu „Dalmacija u mom oku“, „Samo moru virujen“ i „Šibenska balada“. Upravo je potonja 2016. godine proglašena službenom himnom grada Šibenika – priznanje koje potvrđuje koliko su njegovi stihovi prerasli okvir estrade i postali dio identiteta grada.
Njegove su pjesme nagrađivane na festivalima u Splitu, Zagrebu, Opatiji, Omišu i Šibeniku, no možda je najveća nagrada činjenica da se i danas pjevaju bez podsjetnika na autora – kao da su oduvijek postojale.
Krste Juras ostavio je iza sebe znanstvene radove i profesionalna postignuća, ali prije svega ostavio je stihove koji su postali dio svakodnevice. U njima Dalmacija nije bila samo geografski pojam, nego osjećaj – zapisan riječima koje će još dugo odzvanjati pozornicama i trgovima.