24express: Smatraš li se dijelom estrade?

Ne. Radi mentalne higijene izbjegavam bezlične i bezvezne glazbene dosege. Zašto je Arsen Dedić, na primjer, to što je... on je glazbeni bard Hrvatske, a nije dio te estrade. Tome težim. Što je uopće danas estrada? Baš me briga s kim je neka sponzoruša popila piće ili što je radio neki polupijani pjevač na stolu. To je sve kao kad staviš šarenu robu u mašinu, ne gledaš kako vrti robu, ne zanima te. Meni je glazba život, a ne sredstvo za ‘biti na estradi’.

24express: Doživjeli ste kliničku smrt nakon prometne nesreće s Đavolima 1988. godine. Je li albumska trilogija koja označava rođenje, smrt i ponovno rođenje vaša glazbena autobiografija?

U mnogočemu jest. Tom prilikom sam spoznao izvanmaterijalni svijet. Do tada sam bio popriličan realist i nisam mario ni za što iznad zemaljske razine. Kad su mi se otvorila ta vrata, shvatio sam da postoje i drugi svjetovi te sam počeo proučavati religijski misticizam, hermetizam, istočnjačku filozofiju. Taoizam mi je sada jedna od omiljenih religijskih koncepcija. Mogu reći da sam po životnoj filozofiji agnostik. Sve mora umrijeti da bi se ponovno rodilo i tako se nastavio život.

24express: Opišite nam svoje iskustvo kliničke smrti?

U jednom trenutku shvatiš da ti tijelo više ne funkcionira i svjesno ga napuštaš. Od tada mi je cijela ta kultura straha od smrti smiješna. Shvatio sam da su život i smrt samo faze postojanja... Stroj je pokvaren, ali duša nastavlja život na astralnoj razini. Kad dođe taj trenutak tjelesne smrti, osjetiš, ustvari, veliko olakšanje, sve se nekako uravnoteži. Da, prođu ti slike vlastitog života kroz glavu, ali to je samo predfaza. U trenutku tjelesne smrti doživiš blaženstvo, nema straha, samo kažeš sebi: 'To je to'.

>>> Više pročitajte u tiskanom izdanju 24Express