Marko Kutlić još jednom je odnio apsolutnu pobjedu na Zagrebačkom festivalu. Nakon što je 2020. pobijedio s pjesmom "Samo nek ona sretna je", u petak navečer slavio je singlom "Uzmi i drugi dio mene", autora Miroslava Rusa.
Kakav je osjećaj drugi put pobijediti na Zagrebačkom festivalu? Što je drugačije ovoga puta u odnosu na prethodnu pobjedu?
Srce puno zahvalnosti. Osjećaj je lijep, ali na drugačiji način nego prvi put. Prva pobjeda je bila više iznenađenje, neka vrsta potvrde izvana. Ova druga mi je došla puno tiše, više kao mir. Kao potvrda samome sebi da sam na pravom putu i da to što radim ima smisla. Lijepo je biti doma!
Što vam je najdraže u vezi pjesme s kojom ste pobijedili?
To je pjesma iza koje se ne možeš sakriti, ovo je jedna od onih koja te ogoli pred ljudima. Vjerujem da su to ljudi i osjetili. Najdraže mi je to što je pjesma stvarna i što je mene ponukala da odem korak dalje, ali u nutrinu.
Kako su kolege reagirale na vašu pobjedu?
Stvarno lijepo. Dobio sam puno poruka i čestitki, ali ono što mi najviše znači je kad ti to kažu ljudi koji znaju što sve stoji iza jedne pjesme. Kad ti kolega, koji i sam prolazi svoje borbe i procese, kaže “znam što je ovo”, to mi ima najveću težinu.
Tko je vama bio favorit sinoćnjeg festivala?
Bilo je dobrih pjesama i izvođača. Nezahvalno je ikoga izdvajati, ali mogu reći da su me se posebno dojmile izvedbe Đane, Lu i Mateja Miloševa, benda Fluentes i Harija Rončevića. Kad osjetiš da netko ne pokušava ništa, nego samo jest. To mi je uvijek favorit, bez obzira na pjesmu ili rezultat.
Rekli ste da ste baki posvetili pobjedu. Zašto baš njoj i kako je ona utjecala na vašu karijeru?
Moja baka je bila osoba koja me možda najviše slušala u životu. I to ne samo kao pjevača, nego kao čovjeka. Kod nje nisam morao ništa dokazivati. Uz nju sam naučio koliko je važno slušati, ali i koliko je važno govoriti istinu kroz ono što radiš. Puno smo razgovarali, često uz kavu, i ti razgovori su me oblikovali više nego što sam tada bio svjestan.
Otišla je na Svjetski dan glasa, što mi je danas nekako simbolično. Kao da je na neki način ostala vezana uz sve ovo. Zato mi je bilo potpuno prirodno da ovu pobjedu posvetim njoj. Jer i danas, kad stanem na pozornicu, imam osjećaj da je negdje tu.