Moran Freeman rođen je 1. lipnja 1937. godine u američkom Memphisu. Njegovo djetinjstvo obilježili su skromni životni uvjeti i česta preseljenja između Mississippija, Tennesseeja i Chicaga. U vrijeme kada su mnoge afroameričke obitelji napuštale američki Jug u potrazi za boljim životom, Freemanovi roditelji također su pokušavali pronaći stabilan posao na sjeveru zemlje.
Prve godine života Morgan je proveo s bakom u Mississippiju. Nakon njezine smrti preselio se k majci, koja se već bila razdvojila od njegova oca zbog problema s alkoholizmom. Obitelj se potom više puta selila prije nego što se konačno nastanila u Greenwoodu u Mississippiju. Još kao dječak razvio je veliku ljubav prema filmu. Često je skupljao sitniš kako bi mogao otići u kino i gledati svoje glumačke uzore poput Garyja Coopera, Spencera Tracyja i Sidneyja Poitiera. Ipak, gluma nije bila njegov prvi životni san. Freeman je maštao o tome da postane vojni pilot.
Sudbina ga je prema glumi usmjerila sasvim slučajno. Kao učenik osnovne škole kažnjen je nakon što je izmaknuo stolicu djevojčici koja mu se sviđala. Kao kaznu dobio je zadatak sudjelovati u školskoj dramskoj priredbi. Na iznenađenje nastavnika i učenika, pokazao je izniman talent te osvojio prvo mjesto na natjecanju.
Unatoč tome, nakon završetka srednje škole 1955. godine odbio je djelomičnu stipendiju za studij glume i pridružio se američkom ratnom zrakoplovstvu. Vjerovao je da će postati borbeni pilot, no vojna stvarnost bila je drugačija. Umjesto letačkih misija radio je kao mehaničar i radarski tehničar. Tijekom službe shvatio je da voli ideju letenja više nego samu vojnu karijeru te je 1959. godine napustio vojsku.
Nakon toga okušao je sreću u Hollywoodu. Život mladog glumca bio je težak. Pohađao je glumačke tečajeve, radio razne poslove kako bi preživio i odlazio na brojne audicije. Početkom šezdesetih preselio se u New York, gdje je nastavio graditi svoju karijeru na kazališnim daskama.
Prvu veliku priliku dobio je 1967. godine kada je nastupio u afroameričkoj broadwayskoj produkciji mjuzikla "Hello, Dolly!" uz slavnu Pearl Bailey. Iste godine oženio je Jeanette Adair Bradshaw. Njegova popularnost dodatno je porasla početkom sedamdesetih zahvaljujući dječjoj obrazovnoj televizijskoj emisiji "The Electric Company", u kojoj je tumačio nekoliko upečatljivih likova.
Iako je postao poznato lice na televiziji, Freeman je godinama sanjao ozbiljne filmske uloge. Nakon ukidanja emisije 1976. godine suočio se s profesionalnim i privatnim problemima. Brak mu se raspadao, a počeo je pretjerano konzumirati alkohol. Razveo se 1979. godine.
Početkom osamdesetih pojavio se u filmu "Brubaker" s Robertom Redfordom, no pravi proboj još uvijek nije dolazio. Sljedećih godina radio je na televiziji i prihvaćao manje filmske uloge koje su mu donosile priznanja kritike, ali ne i status velike zvijezde.
Prekretnica se dogodila 1987. godine kada je u filmu "Street Smart" utjelovio makroa Fast Blacka. Njegova izvedba oduševila je kritičare i donijela mu prvu nominaciju za Oscara. Samo dvije godine kasnije ponovno je nominiran za najprestižniju filmsku nagradu zahvaljujući ulozi u filmu "Driving Miss Daisy", za koju je osvojio i Zlatni globus.
Tijekom devedesetih Freeman je postao jedno od najvažnijih imena Hollywooda. Nastupio je u nizu kultnih ostvarenja, među kojima se posebno ističu "Iskupljenje u Shawshanku", "Sedam" i "Deep Impact". Njegova karizma i smiren autoritet učinili su ga idealnim izborom za likove vođa, mentora i moralnih autoriteta.
Posebno je ostao zapamćen po ulozi Boga u komediji "Bruce Svemogući" iz 2003. godine, kao i po ulozi Luciusa Foxa u Nolanovoj trilogiji o Batmanu. Godine 2005. osvojio je Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu u filmu "Djevojka od milijun dolara", koji je režirao Clint Eastwood.
Freemanov glas postao je jednako poznat kao i njegovo lice. Posudio ga je brojnim dokumentarcima i filmovima, uključujući nagrađivani dokumentarni film "Marš pingvina". Njegova naracija često se smatra jednom od najprepoznatljivijih u svijetu filma i televizije.
Još jednu iznimno hvaljenu izvedbu ostvario je 2009. godine kada je utjelovio južnoafričkog predsjednika Nelsona Mandelu u filmu "Invictus". Uloga mu je donijela novu nominaciju za Oscara za najboljeg glumca.
Osim glume, Freeman je aktivan i kao producent te humanitarac. Suosnivač je produkcijske kuće Revelations Entertainment, a tijekom godina podupirao je brojne obrazovne i humanitarne projekte. Posebnu pažnju privukao je kada je svoje veliko imanje u Mississippiju pretvorio u utočište za pčele kako bi pridonio očuvanju njihove populacije.
Njegov privatni život nije bio lišen tragedija. Preživio je tešku prometnu nesreću 2008. godine, a 2015. godine suočio se s velikim gubitkom nakon ubojstva posvojene unuke E'Dene Hines. Unatoč osobnim tragedijama, nastavio je raditi i ostao aktivan u filmskoj industriji.
Godine 2016. tadašnji američki predsjednik Barack Obama uručio mu je Nacionalnu medalju za umjetnost, jedno od najviših kulturnih priznanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Tom je prilikom Obama istaknuo Freemanov izniman doprinos filmu, televiziji i umjetnosti općenito.
U svibnju 2018. godine CNN je objavio izvješće u kojem je nekoliko žena optužilo Freemana za seksualno uznemiravanje i neprimjereno ponašanje. Glumac je odgovorio izjavom u kojoj je rekao da nikada nije imao namjeru nekoga uvrijediti ili učiniti da se osjeća neugodno te se ispričao svima koji su se tako osjećali. Njegov odvjetnički tim istodobno je osporavao navode i kritizirao način na koji je priča predstavljena u medijima.