Kao i svakog prosinca, dom Nade Abrus, glumice zagrebačkoga kazališta Komedija, od samog je početka u blagdanskom duhu. Nikad nije, otkriva, svjedočila božićnom čudu kakva smo se naviknuli gledati u američkim filmovima, ali tvrdi da su anđeli ljudi.

- Obično se u kriznom životnom periodu uvijek netko pojavi, ničim izazvan. I pomogne ti kad je to najpotrebnije. Božanstveno je živjeti jer nikad ne znaš što nosi sljedeće jutro. Zato i tvrdim da uvijek treba pozitivno misliti, vjerovati da će sutra biti lakše. I ja sam se našla pred zidom, kad mi je mama bolovala. Veći dio svog života borila sam se da se izvuče, a često nisam znala što dalje, koju terapiju prihvatiti, kako joj pomoći, kamo otići. I uvijek bi se pojavio neki doktor, neka informacija, nešto što bi pokazalo kako dalje - govori 61-godišnja Nada Abrus.

Badnja večer kod nje doma nezamisliva je bez bakalara. Naučila je to, kaže, u djetinjstvu i lijepi su to obiteljski trenuci. Rado se prisjeti kako je bila razigrano i vragolasto dijete. Sva su dvorišta, svi zidovi, sve garaže bili njezini.

- Igrala sam predstave na dvorištu i uvijek sam imala glavnu ulogu, što mi se kasnije kroz život nije uvijek događalo. Počelo je slučajno, kad je Lordan Zafranović došao u Split i tražio glumicu za svoj novi film ‘Nedjelja’. U Kino klubu je vidio moje fotografije, pozvao me na probno snimanje i isti dan pred večer javio mi da sam dobila glavnu ulogu. Već tad je krenulo ostvarenje mojih snova - prisjeća se.

Njezin prvi ugovor, te 1969. godine, potpisala je majka Dina. Kao samohrana majka nosila je veliku odgovornost prema podizanju Nade, no njezinu ulasku u svijet glume nije se protivila.

- Smatrala je da me ne treba kočiti. ‘Ako sudbina otvori puteve, treba ih pratiti’, govorila je. Imala je povjerenja u mene, što je podloga svakog zdravog odrastanja. Odradila sam to snimanje pa su krenuli intervjui, a ja još srednjoškolka koja se drži maminih skuta. Svaki dan mi je donosila obroke na snimanje, da se onako štrkljava ne razbolim - govori Nada.

Samo godinu dana kasnije, nakon uloge Marije u “Nedjelji” uslijedilo je “Naše malo misto” i uloga Mare Metlice. Velikani jugoslavenskoga glumišta s kojima je igrala nosili su je kao malo vode na dlanu. Snimila je i nekoliko kratkih filmova, jedan i za Nijemce, a potom izjavila da se želi baviti i manekenstvom. Njih 15-ak djevojaka tada je pokrivalo cijelu Jugoslaviju, nosile su revije, snimale kataloge...

- Uz manekenstvo se vežu moji prvi dolasci u Zagreb, još kao srednjoškolke. Zbog modnih pista nisam završila četvrti srednje u Splitu jer mi nisu dopustili učestala putovanja. Srednju sam završila u Omišu, gdje je djed tad počeo graditi vikendicu. I danas u toj kući često boravim - govori.

Nije joj bilo teško othrvati se raznim porocima, izazovima, jer ih tad nije bilo. U dva mjeseca znalo je biti 58 revija, svaki dan u drugom gradu. Sjeća se prijama i atrakcije kad su, redom zgodne i dotjerane, na motociklima ulazile u gradove kao reklama glavnog događaja toga grada - revije i nastupa pjevačkih zvijezda. Svega je, kaže, bilo, ali ne i današnjih poroka.

'Sve nedaće prebrodila sam s lakoćom osim rastave braka'

- Nikad mi nitko nije dao nemoralnu ponudu, a riječ ‘sponzoruša’ tad nije postojala - kaže glumica.

Bez završene srednje škole pokušala je upisati Akademiju dramskih umjetnosti. I prijamni je prošla iz prve. No uvjet da upiše drugi semestar bio je matura, pa je i to odradila već prvih mjeseci studiranja. Još nije ni odahnula a već se pojavio novi problem, od čega će živjeti tijekom studija.

- Nosila sam revije, snimala spotove, dobila stipendiju HNK Split i tako preživjela prve dvije godine, dok mi nisu dopustili rad uz studij. Prve dvije godine čak se ni manekenstvom nisam smjela baviti, ali je moj mentor Joško Juvančić bio susretljiv. Potajice mi je dopustio da radim. Nakon druge godine počela sam raditi u HNK Zagreb, ITD-u, Komediji… Igrala sam neke manje uloge, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu... - priča.

Zadnju reviju, nakon deset godina, nosila je u New Yorku

Za druženja s ekipom i izlaske nije ostajalo vremena, studentske godine pamti samo po studiranju i radu. Unatoč životu koji se razlikovao od onog njezinih vršnjakinja, nikad, kako tvrdi, nije bila plačljiva. Ali zato se itekako zna naljutiti.

- Sva sreća da me brzo prođe. Vičem, skrešem što mislim i što ne mislim, a za pet minuta kao da se ništa nije dogodilo. Nije se to uvijek pokazalo najpametnijim, voljela bih da sam izbrojila do deset, ali iz mene samo izleti bujica riječi. Kad završim, više ni ne znam što sam sve rekla – priznaje. Unatoč svom dalmatinskom temperamentu, ima sjajnu narav, a život ju je naučio prebroditi i tugu i muku.

- Naravno da je i kod mene bilo suza, nitko bez ožiljaka ne prođe kroz život. Najšokantniji mi je ipak bio razvod. Moj sin Luka imao je samo godinu dana. Sve druge nedaće prebrodila sam s lakoćom - govori.

S bivšim suprugom nikad se nije posvađala, brak je završio bez grubih riječi, a Luka nije osjetio netrpeljivost među roditeljima.

- Shvatila sam da brak više nema smisla i preuzela odgovornost da sina odgojim sama. To sam i napravila uz pomoć moje majke. Odgojila sam predivnog sina i smatram to svojim najvećim uspjehom - kaže.

Nakon toga više se nije željela udavati, a nema namjeru ni u ovim godinama.

- No nikad ne reci nikad. Dugo godina sam u sretnoj vezi, ali to je samo moje zadovoljstvo, o kojem ne pričam - šturo kaže.

Zadnju modnu reviju nosila je 1979. u New Yorku nakon gotovo deset godina šetanja pistama diljem svijeta. Sama sebi rekla je “Gotovo je s modom, sad idem u Komediju”. Kazalište je to koje joj je, ističe, trebalo.

- Silno sam htjela baš u Komediju i želja mi se ostvarila. Kao i svakome kad nešto silno i iskreno želi - dodaje Nada.

Zbog ljubavi prema poslu odbila je sve pozive da karijeru nastavi u inozemstvu. Bilo je, priznaje, ponuda još na Akademiji, a studij je mogla nastaviti u Ženevi. Holivudski reflektori nisu je privlačili.

- Mislim da je to vrlo mukotrpan život, da se mora pristati na mnoge kompromise, stvari koje se meni ne bi svidjele. Htjela sam sve zaslužiti svojim radom, bez ičije pomoći, a vani bez podrške nekoga ne možeš uspjeti. I nikad zbog te odluke nisam požalila - govori.

'Putovanja su moja strast, za njih ću dati i zadnji novčić'

I danas silno voli svoj posao. Poštuje kolege, posjećuje premijere i prati njihov rad. Raduju je baletne predstave, opere, dobre izložbe, a ponekad ode i na modna događanja kao Fashion Week. I danas je prepuna neiscrpne, pozitivne energije.

- Bavim se sportom, koji mi daje psihičku stabilnost. Godinama sam išla samo u teretanu, a danas se bavim i jogom, i zumbom, i hodanjem, i dizanjem utega, putovanjima. Moji izvori pozitivne energije svode se na sport i pozitivno gledanje na svijet - kaže.

Zadnji novčić spremna je izdvojiti na svoju najveću strast - putovanja. Njezina je mama znala reći da je rodila Ciganku jer Nada je kao dijete odlazila tko god ju je nekamo htio povesti, pristajala bi.

- Volim se pripremati za put, čitam knjige, proučim dokumentarce, dođem spremna. Imam užitak pred put, na samom putovanju i kasnije. Mjesecima živim u sjećanjima. Izrael me se dojmio jer je Sveta zemlja. Nema osobe koja tamo nije doživjela neko nadahnuće. U Indiji su me se dojmili ona bijeda i vjera u bolje sutra - govori.