To je to što me zanima!

Ne žali: 'Da sam štedio, danas bih mogao komotno živjeti...'

Nemam sluha za ljude koji kažu 'bio sam mlad'. Uvijek sam mislio svojom glavom i sam sebi odgovarao. Lijepo smo živjeli, trošili, putovali i nije mi žao, kaže menadžer Duško Ljuština
Vidi originalni članak

Slavan si i svi te vole. Na ulici te presreću, hvataju za rukav, mole autogram. U trgovinama ljudi su preljubazni, obraćaju ti se s osmijehom, spremni su ispuniti svaku tvoju želju... Voziš se gradom i gledaš svoje lice na jumbo plakatima, slušaš svoj glas na radiju, pratiš nastup na televiziji. Ljudi misle da si bogatiji i sretniji od ikog, da između nastupa provodiš život na egzotičnim putovanjima, spavaš u luksuznim stanovima i vilama. Ali kakav je doista tvoj život? Koja je stvarna cijena tvoje slave? Jesu li to pune dvorane i klubovi rasplesanih i radosnih ljudi, jesu li to samo prva mjesta na top listama, milijunski tantijemi i ležeran život? Ili opskurne, zadimljene birtije u kojima se šmrče, bode i guta? Je li život na estradi istinska noćna mora ili je to u konačnici ispunjenje najsretnijeg sna?

Na ovo pitanje u svojim ispovijestima, u pričama koje nikad nisu javno izrekli, samo za 24sata odgovaraju najveće legende hrvatske estrade. U svojim svjedočanstvima oni će govoriti o onima koji su uspjeli, ali i onima koji su sve proćerdali, o onima koji su dobro naplatili trud i talent, ali i o onima koji su potonuli i uništili si živote.

Sasvim slučajno sam ušao u menadžerske vode. Stanovao sam u studentskom domu, organizirao plesne večeri na kojima su srijedom, subotom i nedjeljom svirali tadašnji Crno-bijeli. Te godine se pripremala velika manifestacija Non stop show Adriatic. Sve rock grupe iz bivš zemlje su bile angažirane na toj turneji, od Kopra do Ulcinja. Svirali su tri dana u jednom mjestu i nastavili dalje. Među njima su bili Korni grupa, Mi-ovci... I Crno-bijeli su imali ugovor za tu turneju a menadžer im je bio Marijan Vitez.

Kad sam ih upoznao, ponudili su mi da im budem tehničar. To je bio sofisticirani naziv, zapravo sam u velikoj mjeri nosač. Na plus 36, 40 nosiš instrumente na vrh brda da navečer bend svira, a za tri dana opet spuštaš. I prošao sam tu turneju kao tehničar, prisjetio se estradnih početaka najpoznatiji kazališni menadžer, Duško Ljuština.

Dolaskom u Zagreb, razgovorima, druženjima, Crno-bijeli su zaključili da ga žele za menadžera i Ljuština je to prihvatio. Potpisali su, kaže, gentlemanski ugovor po kojemu je on imao 20 posto od svih honorara, a njih pet su dijelili 80 posto. Radili su tako do 1978, na svoje nastupe pozivali glumce, pjevače pjesnike.

SLOM, NEIZVJESNOST, BOL Lepa Brena: 'Zbog slave sam prošla pakao - otmicu djeteta'

– Nisam brinuo ni o njihovom mirovinskom ili o zdravstvenom, to su si oni sami regulirali. Instrumente i opremu smo kupovali iz zajedničke kase, pa ako bi nešto ostalo, to bismo dijelili. Krediti im nisu trebali, svi su bili dobrostojeći. Zarađivali smo dobre novce i svatko si je mogao riješiti problem ili ispuniti želje bez kredita ili pomoći sa strane. Olako smo veći dio novca potrošili, ali ni danas nitko od nas nije sirotinja – priča Ljuština.

Bili su traženi jer su slovili za najbolji plesni bend. Njegov menadžerski posao bio je nalaziti im gaže, raditi obračune i isplaćivati zarade. U Crno-bijelima, kaže, plaća nikad nije kasnila ni minutu.

– Svatko je znao koliko je zaradio i nije bilo nikakvih razmirica, ni organizacijskih ni financijskih.Ušao sam u bend kad su u njemu svirali gitaristi braća Predrag i Božo Kezele, pijanist Boris Smrček, bubnjar Ivica Bebek i pjevač Boško Trbojević. Kasnije su kroz bend još prošli Mladen Bedeković i Rajko Dujmić kao orguljaši, te gitaristi Ante Mažuran i Krešo Truhan – prisjeća se Ljuština.

TATA SVIH DISKOGRAFA: 'Pjevači su prije 90-ih za vilu zaradili s tek jednom turnejom'

Bili su preozbiljni ljudi da bi si ugovorima nešto ograničavali iako smo imali vrlo precizna pravila da se za kašnjenje na probe i opijanje mora platiti kazna.

Nestašluke je radio samo bubnjar, nije bio pijanac, ali je znao popiti koju pivu previše. Kazne su bile isključivo financijske. Nije bilo ni opomena ni odgojnih mjera – rekao nam je Ljuština.

Nikad se ni jedan član benda nije polakomio za novcem i tražio više. Kako su se dogovorili prvi dan tako je bilo do kraja. Nikad nitko, kaže, nije tražio da se nešto mijenja. I drugi bendovi i pjevači tražili su ga da im vodi karijere, ali Ljuština sebe nije vidio u estradi cijeli život. Estradnu karijeru je počeo i završio s Crno-bijelima.

CIJENA SLAVE Ninčević: Da se u estradi vrte milijuni, i mafija bi bila s nama

– Taj način života je za mlade ljude. Počeo sam vrlo mlad, a vrlo mlad sam i završio. Kazalište mi se više svidjelo jer tamo sam i glumio, a teško bih mogao svirati jer nemam sluha. Kao menadžer Crno-bijelih sam surađivao s Centrom za kulturnu djelatnost, radili su Karavane mladih i Crno-bijeli su na tim manifestacijama redovito svirali. U CKD-u sam imao image tehno managera što tada nije bila popularna formulacija. Iz CKD-a su kasnije izrasli Kulušić i Lapidarij ali i najveće kazališne predstave. Tamo sam se i zaposlio 1976. Jedno vrijeme Crno-bijeli su još radili sami, a ja 1982. došao u Kerempuh i tu nastavio menadžerski posao. To mi se više svidjelo – priča Ljuština.

Da je, kaže, štedio, danas bi na računu imao pozamašnu svotu. Dovoljnu da kupi pristojan stan, auto i da komotno živi.

– Nije mi žao. Ne sramim se ni jedne sekunde svog života i nemam potrebu demantirati ni jednu svoju izgovorenu rečenicu ikad. Nemam potrebe reći 'bio sam mlad i pogriješio sam'. Nemam zato sluha za ljude koji kažu 'bio sam mlad'. Uvijek sam mislio svojom glavom i sam sebi odgovarao. Lijepo smo živjeli, trošili, putovali i nije mi žao – kaže.

Idi na 24sata

Komentari 13

  • KiperFilip 08.12.2018.

    Imas para kao blata moj Dusko,ne muljaj i ne lazi

  • Demetra 07.12.2018.

    To se sada zove menadžer? Ajd nemoj muda pod bubrege prodavati, svi u Zagreb znaju što si.

  • Dmitar-Zvonimir 07.12.2018.

    Prvo je tebe Horvatincic zvao u pomoc, slucajno je li??

Komentiraj...
Vidi sve komentare