Bilo je to sunčano prijepodne tog 3. svibnja 1995. godine. Željko Miličević bezbrižno se šetao centrom Zagreba, kad je uslijedilo još jedno granatiranje. Ispred baletne dvorane iza HNK vidio je ranjenu Almiru Osmanović (60) i krenuo pomagati. Nakon toga ju je posjetio i u bolnici, a susreli su se jučer, nakon 24 godine.
- Sva ta krvava lica i tijela kolega, ta panika i strah na njihovim licima vječno su mi se urezali u pamćenje. Najvažnije je bilo da nitko nije smrtno stradao i imao trajne posljedice, jer u baletu je ipak najveće blago naše tijelo - rekla nam je primabalerina, koja je tad bila i ravnateljica Baleta. Često su joj u to doba na probe dolazili i djeca, tad troipolgodišnja Sara i 12-godišnji Tin.
- Voljeli su se družiti s plesačima, baš su najčešće bili u baletnoj dvorani, koja je pogođena. Sreća da taj dan ipak nisu došli - prisjeća se Almira. Dan ranije bio je prvi napad. Ansambl s kojim su radili predstavu bio je međunarodni. Bilo je tamo i četvero Mađara. Ujutro su Osmanović govorili kako se boje i da žele otići. Ostali su na probi, ali su ipak otišli pola sata prije bombardiranja.
- Osjećala sam veliku odgovornost jer sam ih uvjeravala da je sigurno. Pa tko bi pomislio da će ratovati s kazalištem i dječjom bolnicom? Nakon što sam došla k sebi nakon operacije i narkoze, liječnik me pitao zašto sam govorila: ‘Samo da su Mađari na sigurnom’ - otkriva Osmanović. Zvončići su upali kroz stakleni krov baletne dvorane.
- Oni su pali i samo nas sve pokosili. Zaista sam mislila da je kraj i da će ubrzo pasti nešto veće i razornije. Ukupno je tad ranjeno 18 članova baleta. Bilo ih je oko 45, svi su krenuli prema skloništu, no u toj gužvi nisu svi uspjeli doći na sigurno. Prvo sam samo gledala da nitko nije smrtno stradao. Kad su svi ranjenici bili zbrinuti, rekla sam medicinarima da se pobrinu i za mene. Pitao me jedan: ‘Pa zašto?’. Pokazala sam mu tad da sam i ja ranjena u lijevo bedro te me ‘potjerao’ u vozilo Hitne pomoći - dodala je Almira.
Taj dan nikad neće zaboraviti.
- Imam problema s pamćenjem datuma rođendana, godišnjica, pa čak i svojih. Ali taj 3. svibnja neću zaboraviti dok sam živa. Ti jauci i krikovi, ranjeni... Ne ponovilo se nikad nikome. Djeca danas uglavnom nemaju pojma da je rat bio u našoj domovini i našim gradovima. Žao mi je zbog toga - kaže Osmanović.
Radili su tad veliki međunarodni baletni projekt - Donauballet. Oporavak ranjenih trajao je nekoliko mjeseci.
- S obzirom na to da je baletna dvorana bila skroz devastirana, nakon rehabilitacije smo na poziv Mađara otišli u Gyor i tamo dovršili naš započeti baletni projekt koji smo i premijerno izveli prvo u njihovu nacionalnom kazalištu, zatim u Amsterdamu, a potom i u Zagrebu na našoj matičnoj pozornici HNK. Bilo nam je jako važno izgurati projekt do kraja i tako pokazati da se ničega ne bojimo te da nas nikakvo granatiranje neće omesti u našoj umjetničkoj misiji. Bili smo baš jedinstveni i dobivali smo podršku iz cijeloga svijeta. Koliko god su to bila teška vremena, taj zajednički prkos u svima nama bio je prekrasan i također nezaboravan - zaključila je.
MUŠKARCI IM NE MOGU ODOLJETI: Žene ovog horoskopskog znaka su najviše seksi