Pjevačica Ljiljana Nikolovska (57) s 19 godina se pridružila grupi Magazin, a u SAD se preselila 1990. godine. Pet godina nakon sa suprugom je počela živjeti u San Pedru u Kaliforniji. Volontira u kampanjama Bernija Sandersa (kandidat Demokratske strane na predizborima za predsjednika Sjedinjenih Američkih država 2016. i 2020.), a u Hrvatsku dolazi rijetko. Za portalnovosti.com ispričala je koliko joj je pandemija korona virusa utjecala na život.
- Pandemija je promijenila studijski rad u smislu grupnih snimanja uživo, onemogućila je i nastupe, ali današnja je tehnologija popunila većinu rupa. Prije 15-ak godina si recimo trebao na mjesec dana ugostiti i smjestiti cijeli bend iz Napulja, Buenos Airesa ili New Yorka s kojim surađuješ, danas jedni drugima jednostavno prosljeđujemo materijale - ispričala je.
Prisjetila se vremena kad je s Magazinom konstantno putovala i imala i po čak četiri koncerta dnevno, nekad su nastupali u dva različita grada u istom danu.
- Magazin ne pamtim kao fenomen. Valjda kada nemaš vremena sebe ugledati na televiziji, nemaš predodžbu o nekom statusu i popularnosti. Doduše, sjećam se da nas je baš veselilo kada bismo na putu u kombiju čuli neku našu stvar na lokalnom radiju, pogotovo nakon onog nagradnog fijaska s 'Piši mi' na Zagrebfestu 1985. godine, kada je publika napustila Lisinski jer nismo pobijedili - kaže. Najdraža sjećanja iz tog perioda joj je publika i interakcija s njom.
- Magazin je bila i neka mama u publici kojoj nije smetala cura na pozornici u konfekcijskom odjelcu, dijete, koje je voljelo naše plesne parodije, svekrva, koja nije skrivala da također ide na koncert, kapetan trajekta ili vozač autobusa kojega je putnik zamolio da pojača radio i nitko se nije bunio. Ne znam, mladost i entuzijazam skoro uvijek nađu plodno tlo, čak i kad je ponekad ono što radiš nemušto ili patetično umotano, a i toga smo imali napretek. Kada se sjetim nekih od tekstova, zgrozim se, ali bilo je tu i par bezvremenskih, tako da mi nije žao. Prijemčivost tih pjesama možda leži i u njihovom, tada neobičnom, specifičnom miksu popa i folka, koji je kreiran u suradnji s velikim brojem ljudi iz branše, za razliku od ekskluzivne manufakture kojom se autori u regiji bave od devedesetih - dodaje. Rekla je da joj nedostaje stari Split kojeg više nema.
- Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, ruža, jorgovana i tratinčica, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda - priča, a prisjetila se i najbolnijih trenutaka, kada su njeni roditelji ostali bez stana u rodnom gradu.
- Odselila sam se 1990., ali smo tek bili završavali album "Dobro jutro" pa sam se često vraćala i odrađivala promo turneje tokom 1991., dok Danijela nije bila spremna za nastupe. Dolazila sam redovito sve do 1996., kada me bend zamolio da im se pridružim na još par gaža u Hrvatskoj i Sloveniji. Sjećam se da nam je 1991. na vrata u stanu u Splitu pokucala nekakva patrola. Ušli su, pozdravili, čula sam jednoga kako dovikuje nekom s vrata: "Nema problema, ovo su roditelji naše Ljilje!" Pristojno nas pozdrave i odu. Idući koji su se pojavili bili su crnokošuljaši. To ne bi bio toliki problem da imamo iole nezavisno sudstvo, ali nažalost, istina je obratna. Nakon 22 godine suđenja, koje je moje roditelje koštalo života, pobijedili smo na sudu, ali roditelji nikada nisu dobili bar nekakvu ispriku, a kamoli odštetu za taj sramotni proces. Ako radniku ili penzioneru moraš ukrasti da bi stvorio državu, nisi državnik, nego običan švercer zmijskog ulja za upalu desni. Jasno mi je da su se ljudi tada bojali svega i svačega kada su u pitanju drugi, nejasno mi je zbog čega danas ne reagiraju kada su u pitanju njihovi vlastiti životi - ispričala je za Novosti.
POGLEDAJTE VIDEO: ROBOTSKI DUO SA SUPERTALENTA U 7 LEVELA PLESA