Bila je jedna od onih umjetnica čiji se život činio dramatičnijim i od najzahtjevnijih uloga koje je maestralno oživljavala na kazališnim daskama i filmskom platnu. Marija Kohn ostavila je neizbrisiv trag kao naša najnagrađivanija glumica, no njezin put do zvijezda bio je popločan obiteljskim tragedijama, prkosom i nevjerojatnom snagom duha. Njezina karijera, koja obuhvaća više od stotinu kazališnih uloga, 60 filmova i brojne televizijske serije, svjedočanstvo je talenta koji se rađa jednom u generaciji.
Život Marije Kohn, rođene 7. kolovoza 1934. na Lopudu, od najranijih je dana bio obilježen gubitkom. Njezin otac Antun Kohn, kapetan duge plovidbe i potomak imućne dubrovačke obitelji, nestao je s jednog od svojih putovanja 1938., neposredno prije rođenja Marijina brata Mihe. Dok je obitelj vjerovala da je skončao u morskim dubinama, malena Marija osjećala je da je živ.
- Kada su me djeca zafrkavala, govorila sam im da me puste na miru. Moj otac će se vratiti i pokazat će im svoje - prisjećala se svojedobno za Telegram.
Samo nekoliko godina kasnije, 1945., njezina majka Franka preminula je od tuberkuloze. Osmogodišnja Marija ostala je na Lopudu pod bakinom skrbi, dok je brat Miho otišao živjeti k očevim roditeljima u Dubrovnik. Nada da će pronaći oca nikad je nije napustila. Nakon dolaska na studij u Zagreb poduzela je odlučujući korak. Sastavila je oglas i zamolila prijatelja koji je putovao po svijetu da ga objavi u novinama u SAD-u, Kanadi i Argentini. Nije prošlo ni mjesec dana, a Marija je dobila poziv od žene hrvatskog podrijetla iz jedne skandinavske zemlje. Ona joj je tad ispričala kako kapetan Kohn redovito dolazi u njezin dućan, a Marija joj je zatim poslala i fotografije sebe i brata. Kada ih je žena pokazala kapetanu Kohnu uz riječi: “To su vaša djeca”, on se onesvijestio. U pismu koje je uslijedilo obećao je kćeri nadoknaditi sve izgubljeno, no ona mu je odgovorila: “Njegovim odlaskom nisam ništa izgubila nego sam, štoviše, dobila”. Bio je to njihov prvi i posljednji kontakt. Kasnije je doznala i da je njezin otac, vrlo brzo nakon što je pobjegao dok je njezina majka bila bolesna, s jednom Korčulankom dobio tri djevojčice, koje je također ostavio. Prisjetila se Kohn tad i svog života na Lopudu.
- Sjećam se razdoblja kad je na Lopudu bio logor za židovsku djecu. Oni su bili smješteni u hotelu, ali su s nama išli u školu. Nažalost, židovska djeca nisu preživjela rat. Priča se da su ih ukrcali na brod koji je otplovio prema pučini, otkud se kasnije čula eksplozija - ispričala je tada. Iako su je baka i djed iz Dubrovnika, kod kojih je kasnije živjela jer je upisala tamo gimnaziju, usmjeravali prema Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, sudbina je imala drukčiji plan.
- Uopće mi nije padalo na pamet da se prijavim na glumu jer su me baka i djed uvjeravali da je to posao za žene, hm, sumnjivog morala - ispričala je 2016. za Telegram.
No ipak je otišla na prijamni ispit na Akademiju dramske umjetnosti, ali kao pratnja. Došla je s kolegom i tadašnjim dečkom Izetom Hajdarhodžićem. Sjedeći u zadnjem redu, privukla je pažnju člana žirija, glumca Svena Laste. Na njegov upit može li nešto izrecitirati, spremno je odgovorila, čak i na dubrovačkom narječju. Izgovorila je pjesmu “Grob u žitu” Branka Ćopića, onu koju je njezin gimnazijski profesor strastveno recitirao. Neuobičajeno brzo, u roku od samo sat vremena, doznala je da je primljena.
Godine 1957., samo godinu dana nakon diplome, uloga šepave Rože u filmu “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića vinula ju je u zvjezdane visine i donijela joj Zlatnu arenu u Puli. Postala je toliko popularna da ju je ponekad policija morala štititi od obožavatelja. Književnik Slavko Kolar, autor predloška, u pismu joj je napisao: “Vaša kreacija Rože bila je i za samog autora otkriće i divno iznenađenje”. Marija je kasnije objasnila svoju sklonost takvim ulogama: “Bila sam nekako fizički obilježena, u mnogim tim ulogama koje su govorile o malo pomaknutim, ustvari ružnim, hendikepiranim ženama... Uvijek kažem: ‘Nemoj nikad posebno htjeti neku ulogu, nego zavoli onu koju ti dodijele’!”. Njezin talent bio je neupitan, ali jednako je poznata bila i po britkom jeziku i nespremnosti da ustukne pred autoritetima. Legendarna je njezina anegdota s Miroslavom Krležom, koji je pratio svaku probu svojih komada. Kada je tijekom jedne probe Marija izmijenila redoslijed riječi u njegovoj rečenici, Krleža je zagrmio: “Tko ste vi, Marija Kohn, da se usudite mijenjati redoslijed riječi u mojoj rečenici?”. Bez oklijevanja mu je uzvratila: “A tko ste vi da ja ne bih smjela mijenjati redoslijed riječi u vašoj rečenici?”. Iako je Krleža ljutito napustio dvoranu, sutradan se vratio na probu. Njezina druga velika, antologijska uloga bila je mucava Erminija u predstavi “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka, koja se u Teatru &TD izvodila više od dva desetljeća.
Bila je članica ansambala kazališta Gavella, Kerempuh i na koncu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gdje je 1999. dočekala mirovinu. U povijest se upisala i kao prva hrvatska glumica koja je na ekranu pokazala grudi, u filmu “Dugo putovanje u bijelo” (1976.). Kasnije je objasnila da to nije bila erotska nego “vrlo tužna scena” očajničkog pokušaja mlade majke da privuče supruga koji ju je počeo izbjegavati. Svojedobno je ispričala i kako je odbila ponudu slavnoga talijanskog redatelja Federica Fellinija.
- Nona se razboljela, samo sam nju imala. Nisam mogla otići i ostaviti je. Ja sam mu se zahvalila, no rekla sam mu da moram ostati s mojom nonom - rekla je jednom prilikom za “IN magazin”. U jeku najveće slave udala se za Vladu Majerovića, golmana Dinama, s kojim je dobila sina Roberta. “Tada je bilo jako popularno da glumice izlaze s nogometašima”, prisjetila se te dodala: “Vlado je bio izrazito lijep i dobar čovjek”. No brak nije dugo potrajao, svega nekoliko godina. “Nažalost, putevi su nam se razišli”, pričala je. Marija se više nije udavala, potpuno se posvetila karijeri. Mirovina za nju nije značila kraj. Nastavila je neumorno raditi, ostvarivši zapažene uloge u popularnim televizijskim serijama poput “Larin izbor” i “Kud puklo da puklo”, ali i u brojnim filmovima. No svojedobno je ispričala i da je doživjela kliničku smrt, i to u Dubrovniku na Ljetnim igrama. Prisjetila se prije nekoliko godina za Jutarnji list kako je bilo jako vruće i čekala je svoj zadnji izlazak na scenu...
- Bila su uz to upaljena dva reflektora. Bilo je 60 stupnjeva, užasna temperatura u toj sobici - prisjetila se i dodala kako je osjećala da klone. “Počela sam izlaziti sama iz sebe. Ali sam si rekla: ‘Ne smiješ, Marija, moraš se pokloniti, moraš izgovoriti zadnje riječi... Uspjela sam. Vratila sam se u garderobu. Bilo mi je slabo. Svi su već otišli, ali se nisam mogla maknuti”, pričala je. Prisjetila se i kako je gospođi koja joj je skidala periku i šminku rekla: “Ostat ću još malo jer nisam sigurna da ću moći hodati”. Gospođa joj je zatim, ispričala je, dala tabletu... I nakon toga se više ničega nije sjećala, pričala je. “Vidjela sam sebe kako lebdim, bila sam sretna, bilo mi je lijepo. Žudjela sam za nečim... I onda sam najednom čula: “Ajme, evo je, hvala Bogu, vraća se u život!”, rekla je tada.
To je sve ostavilo posljedice, prisjećala se, te jedno vrijeme nije mogla izgovoriti slova “r” i “lj”. No uspjela se oporaviti nakon tri godine. “Dogodila se neka greška u mozgu. Vježbala sam svakodnevno, učila tekstove, izgovarala, ponavljala i - nikome nisam ništa rekla. Oporavila sam se potpuno”, pričala je tad rekavši da je bila jako ponosna na samu sebe zbog toga. “Čovjek ima snage koje i ne poznaje. Nisam si smjela dozvoliti da na sceni zaostajem za kolegama i kolegicama”, poručila je.
Marija Kohn preminula je 16. srpnja 2018. u Zagrebu u 84. godini. Otišla je tiho, ostavivši iza sebe nasljeđe neizmjerne umjetničke vrijednosti i životnu priču o snazi, otpornosti i beskompromisnoj ljubavi prema glumi. Njezin stoicizam, mediteranski temperament i sposobnost da “ne glumi nego bude lik” zauvijek su je upisali u panteon velikana hrvatskoga glumišta.