Prošlo je 65 godina otkako je 5. listopada 1961. američku premijeru imao 'Doručak kod Tiffanyja', romantična komedija Blakea Edwardsa koja je tijekom desetljeća prerasla granice filmskog platna. Slika Audrey Hepburn u crnoj Givenchyjevoj haljini, s biserima oko vrata i tamnim naočalama, pred izlogom Tiffanyja postala je jedan od najprepoznatljivijih prizora u povijesti filma, a Holly Golightly jedna od uloga koje su obilježile popularnu kulturu 20. stoljeća.
Film je nastao prema noveli Trumana Capotea iz 1958., premda je scenarist George Axelrod izvornu priču znatno prilagodio Hollywoodu. U središtu radnje je Holly Golightly, ekscentrična mlada žena koja živi u New Yorku, kreće se u društvu imućnih muškaraca i sanja o životu bez financijskih briga. Njezin pomno izgrađen svijet počinje se mijenjati kada u istu zgradu doseli Paul Varjak, pisac koji već godinama ništa nije objavio i kojega financijski uzdržava bogata udana ljubavnica. Turner Classic Movies piše da je Blake Edwards od početka želio Patriciju Neal za ulogu Emily Eustace "2E" Failenson, bogate žene koja uzdržava Paula Varjaka.
- Od početka sam želio Patriciju. Što se mene tiče, ona je bila jedina glumica za tu ulogu. Kada je Patricia prihvatila ulogu, postavljen joj je jedan uvjet. Morala je obojiti kosu u crveno kako se njezina kosa ne bi vizualno sukobljavala s tamnom kosom Audrey Hepburn - istaknuo je Edwards. Neal je ulogu rado prihvatila jer je za nju "Doručak kod Tiffanyja" predstavljao važan povratak filmu nakon višegodišnje stanke.
- Doista sam počela vjerovati da više nikada neću raditi na filmu - prisjetila se poslije u autobiografiji "As I Am".
Iz prijateljstva Holly i Paula postupno se razvija ljubav, ali oboje iza privida bezbrižnosti skrivaju vlastite nesigurnosti. Holly pokušava pobjeći od prošlosti i uvjeriti samu sebe da ne pripada nikome, dok Paul u njoj pronalazi poticaj da ponovno preuzme odgovornost za vlastiti život. Njihov odnos kulminira u danas slavnoj završnici na kišnim ulicama New Yorka, kada Holly napokon prestaje bježati od svojih osjećaja.
Iako je danas gotovo nemoguće zamisliti drugu glumicu u ulozi Holly Golightly, Truman Capote nije želio Audrey Hepburn. Njegova je favoritkinja bila Marilyn Monroe, za koju je smatrao da bolje odgovara junakinji njegove novele.
- Marilyn je od početka bila moj prvi izbor za Holly Golightly. Holly je morala imati nešto dirljivo u sebi… nešto nedovršeno. Marilyn je to imala - komentirao je Truman Capote. Monroe je ulogu odbila, a razmatrali su i druge tadašnje zvijezde.
- Knjiga je zapravo bila prilično gorka. Holly Golightly bila je čvrst, grub lik, nimalo tip Audrey Hepburn - rekao je Capote za Playboy 1968. godine. Hepburn je, pak, bila svjesna koliko je Holly udaljena od njezine osobnosti i javnog imidža, ali upravo je ta uloga postala jedna od najpoznatijih u njezinoj karijeri.
- Ta je uloga zahtijevala ekstrovertiran lik, a ja nisam ekstrovertirana… Zahtijevala je onu vrstu sofisticiranosti koja mi teško leži. Nisam mislila da imam dovoljno glumačke tehnike za tu ulogu - ispričala je Hepburn u razgovoru za The New York Times 1961. godine uoči premijere filma. Redatelj Blake Edwards komentirao je glumu Audrey Hepburn u intervjuu za Los Angeles Times 1999. godine.
- Bio sam zaljubljen u nju još prije tog filma. Nije me iznenadila, osim svojim smislom za humor - komentirao je.
Posebno mjesto u povijesti filma pripada pjesmi "Moon River", koju su Henry Mancini i Johnny Mercer napisali imajući na umu Hepburn i njezin ograničen vokalni raspon. Jedan od najnježnijih trenutaka filma dolazi kada Holly sjedi na prozoru s gitarom i sama pjeva pjesmu. "Moon River" osvojila je Oscara za najbolju originalnu pjesmu, dok je Mancini nagrađen i za glazbu.
- Kad sam prvi put upoznao Audrey, znao sam da će ta pjesma biti nešto doista posebno. Obično moram vidjeti dovršen film prije nego što počnem skladati glazbu, ali kod "Doručka kod Tiffanyja" već sam čitajući scenarij znao kakvu glazbu trebam napisati za Audrey - rekao je Mancini.
- Film bez glazbe pomalo je poput zrakoplova bez goriva. Koliko god posao bio lijepo napravljen, još smo uvijek na zemlji, u svijetu stvarnosti. Tvoja nas je glazba sve podigla i poslala u visine. Sve ono što nismo mogli reći riječima ili pokazati glumom, ti si izrazio umjesto nas - napisala je Hepburn u pismu Henryju Manciniju nakon što je pogledala film s njegovom glazbom. Nakon projekcije jedan od čelnika Paramounta navodno je zaključio da film treba skratiti i da "Moon River" treba izbaciti.
- Samo preko mene mrtve - reagirala je Hepburn. Posebno je zabavna činjenica da Johnny Mercer, autor stihova "Moon Rivera", u početku nije vjerovao u komercijalnu budućnost pjesme.
- Tko će snimiti valcer? Napravit ćemo ga za film, ali nakon toga nema nikakvu komercijalnu budućnost - komentirao je.
Film je ukupno bio nominiran za pet Oscara, uključujući nominaciju Audrey Hepburn za najbolju glumicu. "Doručak kod Tiffanyja" bio je i veliki komercijalni uspjeh. Uz budžet od približno 2,5 milijuna dolara zaradio je oko 14 milijuna, a Hepburn je za glavnu ulogu dobila 750.000 dolara, čime se svrstala među najbolje plaćene glumice svoga vremena.
Jednako važna kao priča postala je moda. Holly tijekom filma pojedine odjevne kombinacije ponavlja mijenjajući detalje i modne dodatke, čime se stvara dojam elegancije bez neograničenog budžeta. Crna haljina Huberta de Givenchyja iz uvodne sekvence postala je jedan od najpoznatijih kostima filmske povijesti.
- Bila je to savršena haljina za nju - komentirao je Hubert de Givenchy o slavnoj crnoj haljini za Harper's Bazaar.
Jedna verzija haljine desetljećima poslije prodana je na aukciji za više od 800.000 dolara. Velike sunčane naočale, biseri, dugačke rukavice, podignuta kosa i mala crna haljina postali su vizualna kratica za sofisticirani njujorški glamur.
- Njegova je odjeća jedina u kojoj se osjećam kao ja. On je mnogo više od modnog kreatora, on stvara osobnost - rekla je Audrey Hepburn o Hubertu de Givenchyju, prenosi Vogue.
- Givenchy mi je dao izgled, karakter, siluetu. Zadržao je onu pročišćenu jednostavnost koju volim - dodala je.
Ipak, 65 godina poslije film se promatra i znatno kritičnije. Najproblematičniji je prikaz japanskog stanodavca gospodina Yunioshija, kojega glumi Mickey Rooney uz karikiranu šminku, naglasak i ponašanje. Ono što je početkom šezdesetih bilo zamišljeno kao komični element danas se široko prepoznaje kao rasistička karikatura. I sam Blake Edwards poslije je izrazio žaljenje zbog takve odluke i rekao da bi, kada bi mogao ponovno birati, tu ulogu drugačije podijelio.
- Kad danas gledam unatrag, volio bih da to nikada nisam učinio. Dao bih sve kada bih mogao ponovno podijeliti tu ulogu, ali film je takav kakav jest i treba ići dalje - komentirao je povodom 45. godišnjice filma 2006. godine.
Ta kontroverza pokazuje i zašto je "Doručak kod Tiffanyja" zanimljiv za ponovno gledanje nakon šest i pol desetljeća. Film je istodobno proizvod svojega vremena i djelo koje ga je nadživjelo. Neki njegovi elementi izrazito su ostarjeli, dok drugi i dalje djeluju moderno, osobito Hollyjina potraga za samostalnošću, njezin strah od vezivanja te pitanje može li čovjek doista biti slobodan ako cijeli život provede bježeći od pripadanja drugima.
Njegov je utjecaj na popularnu kulturu teško precijeniti. Prizor Hepburn pred Tiffanyjevim izlogom neprestano se reproducira u modi, fotografiji, oglašavanju i televiziji, dok se Holly Golightly desetljećima iznova pojavljuje kao simbol njujorške elegancije i nekonvencionalnog života. "Moon River" postala je standard američke popularne glazbe, a sam film 2012. uvršten je u američki Nacionalni filmski registar kao kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo.
Možda je upravo u tome razlog njegove dugovječnosti. “Doručak kod Tiffanyja” nije ostao zapamćen samo kao romantična komedija iz 1961., nego kao svojevrsna vremenska kapsula američke kulture početka šezdesetih. Njegova moda, glazba i fotografija stvorile su idealiziranu sliku Manhattana koja i danas živi neovisno o samome filmu. A iznad svega ostala je Audrey Hepburn, s kavom i pecivom pred izlogom na Petoj aveniji, u prizoru koji je odavno prestao pripadati samo kinematografiji i postao dio kolektivne slike 20. stoljeća.