Dolazi nam Pero Zlatar!, proširila se redakcijom 'Nacionala' vijest '90-ih, a mi - u ono vrijeme redakcijski balavci, pokušali smo zamisliti kako je to raditi s čovjekom koji je u novinarstvu postigao sve što se moglo. Uostalom, baš nekako u to vrijeme dobio je nagradu za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, a znali smo i da je pisao knjige, putovao svijetom, razgovarao s najvećim facama i bio jedan od osnivača nekoć kultnog zagrebačkog kluba 'Saloon'.
POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo je legendarni novinar Pero Zlatar
Kao glavni urednik tjednika 'Studio' oborio je rekord u tadašnjoj Jugoslaviji s najvećom nakladom od 373.000 primjeraka, o čemu smo mi mogli samo sanjati. Njegov roman 'Bitange, mirno', alternativna je povijest Zagreba sredinom prošlog stoljeća i objavljena je u najmanje pet izdanja, kao uostalom i većina njegovih 20-ak knjiga od putopisnih reportaža do biografija.
Postoje li za takvog čovjeka uopće izazovi, može li ga više išta zanimati ili oduševiti? A onda se jednog dana pojavio u redakciji nasmijani mršavko, besprijekorno obrijan, u ispeglanoj košulji i šminkerskoj kravati, vječno znatiželjnih očiju i zbunjen kao da je pripravnik.
Bilo je to vrijeme kad se digitalizacija svodila na kockasti IBM-ov crno-bijeli monitor, postavljen na glomazni hard, pa nas je Pero najprije zamolio da mu pokažemo gdje se ta sprava pali i kako se piše tekst bez papira.
- Djeco, samo se vi smijte! Ja sam čovjek od pisaće mašine. Jedva sam se naviknuo i na onu električnu, a sad još i ovo, rekao je gledajući mrko u zadnju riječ tehnike.
U to vrijeme redakcije još nisu imale ni internet, ali Pero je ubrzo postao naš Google.
Kad god bi morali nekoga intervjuirati on bi iz svoje memorije koja nam se činila većom od onih kompjutorskih, vadio hrpe podataka i pripremao nas za razgovore. Dovoljno je bilo spomenuti neku osobu iz javnog života, a Pero bi počeo sipati zlata vrijedne biografske detalje, koji bi nam koristili u pripremi za intervju.
- Eee, ali nećemo o tome tu u redakciji. Ajde, idemo ti i ja na ručak, pa ću ti sve ispričati - rekao bi Pero, a mi bi jedva dočekali da nam da mig i onda bi s njim u čoporu odjurili u obližnji restoran, natiskali se oko njega, i prije no što bi tanjuri došli na stol, već bi se valjali od smijeha njegovim avanturama. Onaj koji bi mu se obratio s 'vi' morao bi grešku odmah platiti rundom pića, pa bi jedva čekali da se nova muha uhvati na ljepak. A onda bi mu namjerno persirali samo da s njim dočekamo zatvaranje lokala.
Ipak, on je u svemu bio umjeren. Problemi sa želucem diktirali su mu redovite male obroke, uz koje bi si dopustio popiti čašu vina. Dobro, koji put bi prekoračio ovu dozu, ali to su morale biti posebne prilike.
A kad bi u sitnim noćnim satima dovršavali tekstove, Pero je uvijek imao u ladici spremljenu svoju medicinu. Bila je to mala limenka pive koju bi otvorio tek kad bi predao tekst jer nas adrenalin zbog hvatanja rokova u tiskari ne bi puštao još satima.
- To je moj apaurin prije spavanja - rekao bi nazdravljajući.
Uz sve obaveze i putovanja, Pero je barem jednom mjesečno odlazio u Beograd na nekoliko dana da bi bio sa svojom suprugom, prevoditeljicom Ksenijom Francetić. Uvijek je o njoj govorio u superlativima i oslovljavao ju s 'moja Ksenija'.
Bila je '97. ili '98. kad je kolegica Željka Godeč već bila u visokom stupnju trudnoće. U to vrijeme u Hrvatskoj je najtraženija trudnička roba bila čuvena Pavlovićeva mast. Onima koji ne znaju - mast je blagotvorna za iritiranu kožu beba, a recepturu je smislio srpski pedijatar Žika Pavlović davne 1946. i postala je brend.
Vraća se Pero iz Beograda, dolazi u redakciju i stenje pod teretom preteškog kovčega. Čim ga je otvorio iz njega su počele ispadati kutije s Pavlovićevom masti. Željka ga nikad nije ni pitala da ih donese, ali Pero ju je htio razveseliti.
A onda se jednog dana opet redakcijom proširila vijest. Pero odlazi u penziju. Uzmuvali smo se u nevjerici i ubrzo je pao dogovor - sakupit ćemo lovu i kupit ćemo mu sat. U to vrijeme svi smo bili ili podstanari, ili s malom djecom, ili do grla u preskupim stambenim kreditima, neki čak i sve to zajedno.
Ali kad je Pero u pitanju - ništa nije bilo u pitanju. Naravno, nismo imali za luksuz - uostalom, ne sjećam se više ni marke, ali da je taj sat mogao mjeriti našu naklonost, poštovanje i ljubav prema Peri, bio bi višestruko vredniji i od Sanaderove kolekcije.
Okupili smo se oko njega, predali mu kutijicu i prije no što ju je uzeo u ruke, prvi put smo ga čuli da viče:
- Jeste vi normalni?! Tko vam je rekao da trošite novac?! Mogli smo za tu lovu na bogovsku večeru!
Prvi i zadnji put u životu vidjeli smo i da Pero plače. Naravno, otišli smo i na večeru.
- Pola života proveo sam u restoranima. Kad jednog dana umrem, na mojem sprovodu bit će valjda sami konobari - rekao je Pero, a mi smo se smijali. Danas se ne smijemo. Danas, dragi naš Pero, tvoje su bitange mirno.