S crnom leptir-mašnom, uspravnog, prkosnog držanja, Ivo Gregurević je prije godinu dana držao govor kako je 23. izdanje Dana filma u njegovu Orašju tek pola puta. Tri mjeseca kasnije glumački velikan iznenada je umro...
Tek sad se polako analiziraju njegove riječi, poput 'kad ja jednom umrem, radit ću to i to, susrest ću se s tim i tim'.
Onako samozatajan, neosvojiv poput tvrđave, ali mekan u duši, kako netko dobro reče, posjedovao je magnetizam da privlači ljude, nije ostavljao prostora da bude drugačije. I na ovogodišnjim 24. Danima hrvatskog filma, koji od ove godine njemu u spomen nose i njegovo ime, kao da je i on bio tu, kao da negdje odozgo ili iz savskog vrbaka promatra i šeretski govori: 'Boga vam poljubim, okupili ste se bez mene, jedete i pijete, ali neka, neka vas, tako treba i biti'. Fizički nije bio na otvorenju, ali je sve odisalo kao da je tamo.
Nedostajao je njegov osmijeh dok je prilazio prijateljima, glumcima, s kojima je dijelio sve, njegov obilazak od stola do stola, pozdravljanje i pitanje je li sve u redu, treba li što.
Nasreću, Ivo je uvijek imao uza sebe prave prijatelje, koji su se svojski trudili da sve bude onako kako bi to on želio.
U njegovoj kući u Donjoj Mahali, koju je gradio s velikom ljubavi u najtežim danima ratnog vihora, od koje nije odustao ni 2014., kad je u njoj bilo više od metra vode, sve je isto. Samo njega nema. Zlatko Prgić, nećak, velikodušno je otvorio vrata kuće.
- Morate me shvatiti, imam osjećaj da ovo činim kao što sam i nebrojeno puta prije. Ivo bi me nazvao, ako bi bila zima, i rekao mi: 'Zlatko, dolazim u Mahalu, podloži peć da se ugrije kuća'.
A veliki Ivo je s guštom dolazio, a imao je i svoje metode.
- Kad bi došao, upalio bi kamin, uzeo mobitel i počeo nazivati prijatelje. Rekao bi na telefon: 'Hajde, dođi odmah k meni hitno, ne mogu ti ovako preko telefona reći zašto, trebaš mi'. I tako jednog po jednog, dok ne bi napunio kuću. Srdačno bi ih dočekao, podijelio bi s njima sve što je imao - otkrio nam je Zlatko.
Gostima bi dao sve. Osim jedne stolice pored stola u kuhinji, na kojoj je za stolom sjedio, oslonjen na zid.
- Na toj stolici, tvrdoj i neudobnoj, sjedio bi za stolom, gledao TV, pušio i pijuckao domaću rakiju. Na trosjedu u dnevnom boravku bi sjedio i učio tekst za film ili TV seriju, a kad bi se umorio, izvrnuo bi se i odspavao. To su bili jedini trenuci kad je želio biti sam, jer tekst je morao biti naučen bez pogreške. Svaki drugi trenutak koristio bi da bude s prijateljima, u kući, na obali Save u nekom od kafića, na ulici... - rekao je Zlatko.
Kuća odiše ljepotom, s ukusom je uređena, u glumačkom štihu. Predivan antički namještaj i bogata knjižnica prvo je s čime se susretnete pri ulasku. Oduvijek je izgledala kao spomen-kuća, jer na policama su brojna priznanja, statue koje je dobivao na raznim filmskim festivalima...
Prema svemu sudeći, tako će i ostati i dalje, samo od sada u spomen na vlasnika, slavnog Ivu Gregurevića. Koji se sad odmara jer je zaslužio.
POGLEDAJTE VIDEO: