Među osam raskošnih, duhovitih, napetih i refleksivnih djela koja okuplja Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2026 barem polovina pripada kategoriji sigurnih "favorita publike", dok preostala jamče užitak zahtjevnijim višegodišnjim poklonicima umjetničke animacije.
Listu nezaobilaznih atrakcija otvara Samurajska balerina – pariška zvijezda u cvatu, novi film Gora Taniguchija, redatelja hita One Piece: Crvena (2022), koji u Zagreb stiže osobno predstaviti ovu priču pariške belle époque i japanskog razdoblja Meiji. Radnja koja počinje u Yokohami 1907. gostovanjem europskog baletnog ansambla, nastavlja se 1912. kada djevojke Fujiko i Chizuru isprati u francusku prijestolnicu gdje se prva nada postati slikaricom zapadnog stila, a druga, inače majstorica tradicionalne borilačke vještine naginata, balerinom.
Obje ambicije u suprotnosti su s obiteljskim planovima koje ih vide prvenstveno kao buduće supruge pa je Samurajska balerina fabula o sukobu i prožimanju tradicije i modernosti, sazrijevanju i upornoj borbi za vlastite snove u suprotnosti s "tvrdom" stvarnošću, emigraciji i pripadanju, poduzetnosti i uspjehu u stranom svijetu, nadilaženju granica i ljubavi prema umjetnosti te pronalasku vlastitoga "glasa" u vrtoglavim godinama europske povijesti. Istovremeno, film postavlja i ozbiljna pitanja orijentalizma i okcidentalizma – kolonijalnog ili nekritičkog pogleda na Drugoga kakvim su obilježene podjednako zapadne i japanske fascinacije, stereotipi, zablude i površne imitacije.
Film osvaja i prikazom samoga plesa, oblikovanim uz pomoć motion capture snimki profesionalnih balerina, kao i oživljenim slikarskim platnima u odmaku od tradicionalne anime manire. Scenarij filma koji se upravo na Animafestu prvi put prikazuje izvan Japana djelo je Reiko Yoshide (proslavljene filmovima Tihi glas / Silent Voice, Jaši svoj val / Ride Your Wave i Unutarnje boje / The Colors Within), dok dizajn likova potpisuje Yu Yamashita (Kikina dostavna služba).
Svjetsku premijeru imat će, pak, urnebesna brazilska humorna drama Kurvin sin u čijem će autorskom timu (Erica Maradona, Otto Guerra, Sávio Leite, Tania Anaya) oštro oko prepoznati još jedno veliko ime – ono Otta Guerre, legendarnog južnoameričkog strip-umjetnika i animatora, pionira tamošnje nezavisne scene. Naslovni protagonist Kurvinog sina Išmael svestrani je serviser, djevac i sin prostitutke Marije Tereze koja u gradiću Veredas vodi bordel.
Išmael bježi iz rodne sredine kako bi pronašao oca, a dok u vesternskoj / road movie avanturi prelazi pustinjsku cestu prema moru društvo mu pravi tronogi pas s kojim susreće ansambl različitih likova. Neposredan i gritty u skladu s grubošću ambijenta koji prikazuje, dinamično raskadriran, u crtežu mahom crno-bijeli (s upotrebama žute, crvene, plave, smeđe i ružičaste kao filtera), Kurvin sin verbalno je duhovit zahvaljujući ponajprije govorećem psećem pratitelju i njegovom dopadljivom, ciničko-stoičkom karakteru, ali i ironičnim razmjenama ljudskih likova. Također je, međutim, i film samospoznaje i sazrijevanja – osuvremenjeno čitanje Melvilleova romana kao potrage za korijenima i identitetom, tj. za hrabrošću da se iz zagušljive postojbine otisne na vlastiti put, ali da joj se jednom, oplemenjena duha, i vrati.
Jedna druga, francusko-belgijska Odiseja jednog maslačka japanske autorice Momoko Seto, botaničko-kozmičko je, hiperrealističko poetsko putovanje ostvareno računalom 3D animacijom, dokumentarnim snimkama i time lapse fotografijom. Dugometražni debi redateljice televizijskih i znanstvenih filmova ekološkog predznaka, ujedno je i postapokaliptični putopis s dalekog planeta inspiriranog našim vlastitim – više od dopadljivog prirodoslovno-avanturističkog rada uspjelog dizajna likova i uvjerljive karakterizacije poosobljenih maslačkovih sjemenki, film je i maštoviti SF nastao nesvakidašnjom perspektivom na poznato. Osim uzbudljivim doživljajima u različitim staništima i atraktivnim, nerijetko "fotorealističnim" vizualima koji ga i čine isključivo kinofilmom, Odiseja jednog maslačka pripovijeda i zvučnom slikom Nicolasa Beckera – od sjetnih udaraljki indonezijskog ansambla, preko elektronskih zvukova, do free jazza, orkestralne glazbe i valcera, ali i "vjetrovito-fućkajuće-mrmljajućeg" glasanja maslačkovih sjemenki.
Španjolca Alberta Vázqueza, strip-autora i animatora svjetskog "formata" te trostrukog dobitnika nacionalne nagrade Goya, može se smatrati modernim animafestovskim klasikom jer je u Zagrebu već prikazao dva dugometražna i tri kratkometražna filma. Ne treba stoga čuditi što će vjerna festivalska publika osjetiti stanoviti déjà-vu kada u ovogodišnjem dugometražnom natjecanju ugleda naslov Decorado. Priča je to o nezaposlenom i paranoidnom sredovječnom mišu koji počinje osjećati kako živi na filmskom setu (u scenografiji, mizansceni, tj. decoradu) te ostavši bez najboljih prijatelja odluči pobjeći iz svijeta u kojem svime upravlja kompanija Alma. Njegova supruga, crtačica u kreativnoj krizi pod utjecajem Vile Depresivke, zabrinuta je zbog skore deložacije i razmišlja o razvodu. Vázquez je slavu stekao temeljnim postupkom sljubljivanja slatkih okruglastih likova velikih očiju i njihovih uznemirujućih djela, odnosno diznijevsko-mijazakijevski idiličnog ambijenta i makabričnog života, u ironijskom ključu visokog intenziteta i brze izmjene brutalnih dosjetki, ali i iskrenih emocija, suosjećanja i zagovora slobode. Riječima samog autora, Decorado je film o krizama zdravlja, rada i socijalnog isključivanja koje vode krizi identiteta. Slobodu stoga valja potražiti u ljubavi i prijateljstvu, odnosno u nama samima.
Treće sudjelovanje kvebeškog umjetnika Félixa Dufour-Laperrièrea u Velikom natjecanju dugometražnog filma iznenadit će poklonike njegovih prethodnih, dokumentarno-etnografskih i esejističkih, angažiranih filmova stanja obilježenih crnilom tuša na papiru, jer je Smrt ne postoji likovno bogat 2D film s realističkim fizionomijama, ali i osobitim postupkom kolorističkog pretapanja likova s pozadinama, odnosno ambijentima u kojima se nalaze, a koji su i sami dani u začudnim bojama (npr. crveno-bijela šuma i lajtmotivska pozlata). Uz to, dinamična promjena perspektiva (ono što bismo u igranom filmu zvali radom kamere), kao i asocijacije na ponajbolje europske grafičke romane, dodatno podcrtavaju vizualnu virtuoznost.
I fabula, koja prati bijeg i samoispitivanje revolucionarke Hélène nakon tragične akcije, nešto je čvršća od onih iz prethodnih filmova, premda i dalje na razmeđu realnog i zamišljaja – snoliko-hipnotička, filozofska, bremenita slojevitim simbolizmom i organskim animiranim metamorfozama (vukova i ovaca, ptica, cvijeća, mrtvih prijatelja, krvi ili same junakinje koja u šumi susreće i mlađu verziju sebe). Ustvari, fabula se u cijelosti može shvatiti kao psihološko-politička alegorija, produljena sekvenca sna koja je ujedno i (sasvim novovalni) esej – promišljanje o individualizmu i kolektivizmu, osobnoj cijeni aktivizma te, općenitije, o dinamizmu i bijesu mladosti naspram staračkog stoicizma, životnim prekretnicama, izborima, strahu, hrabrosti i kontradikcijama u traženju vlastita puta između osobnih interesa i različitih tipova lojalnosti. "Između eko-trilera i nadrealizma ghiblijevskog tipa" (Redmond Bacon), Smrt ne postoji svakako ide u red vizualno najprivlačnijih filmova koji se mogu vidjeti na ovogodišnjem Animafestu.
Ljubiteljima tema iz Drugog svjetskog rata može se, pak, preporučiti slovački hibrid igranog i lutkarskog filma Dukla Gejze Dezorza čija je radnja smještena u vrijeme sovjetsko-njemačke bitke za eponimni prijevoj između Poljske i Slovačke 1944. godine. Zbližavanje i zaljubljivanje siromašnog romskog glazbenika i njemačkog oficira u ruskom zarobljeništvu i zajedničkom bijegu uokvireno je kritikom totalitarne propagande i prikazom okrutnosti obje vojske prema civilnom stanovništvu. Distinktivna upotreba marioneta, pozadinskih projekcija i arhive te kamere koja nerijetko iz ruke dominantno bližim kadrovima dinamizira radnju mahom statičnih modela, kao i potresna opća zvučna slika, oblikovanje scenografije i dizajn svjetla, doprinose mračnom ugođaju filma. Čini to i groteskni dojam koji stvaraju tretman ovakve teme putem sivo-smeđih marioneta vojnika i minimalističkih drvenih seljaka neprirodnog pokreta, karikaturalna karakterizacija ruskih vojnika te upadljivo ljudska sinkronizacija životinja, odnosno očuvanje ukupne hiperbolične estetike lutkarskog kazališta.
Prizor sjedinjenja dvojice muškaraca u potpunoj je opreci s ostatkom filma – poetičan i nježan, s ogoljenim lutkama koje pokreću ljudske ruke. U neposrednom prikazu brutalnosti ratnoga ludila i liku oficira Kurta, kojem usred kolapsa humanosti omogućuje samospoznaju, film je tako na neobičan, stilski posve oprečan način komplementaran bestseleru Dobrostive Jonathana Littella. Dukla je prvi slovački dugometražni lutkarski film, o kojemu redatelj Dezorz kaže: "procjep između ljubavi i mržnje u potpunosti se otvara u vremenima rata i samo ga zdrav razum i ljudska emocija oslobođeni naslaga civilizacijskih i društvenih predrasuda mogu premostiti. Junaci mojega filma ne nalaze se samo na suprotnim stranama barikada, već i na različitim razinama socijalne ljestvice. Njihovo postepeno približavanje i unutarnja transformacija vode u tragediju. Danas, kada smo svjedoci masakra koji veličaju kriminalne režime i potiču nasilje u ime iskrivljenih ideja, okrutni rat otprije 80 godina izranja kako bi nas upozorio gdje su granice ljubavi i mržnje, ljudske egzistencije i morala." Školovan za lutkarsko kazalište kojim se, pored filma i televizije, i aktivno bavi, Dezorz često svoje fabule veže uz pripadnike romske populacije (npr. igrani gangsterski film Bablje ljeto, 2013), a režirao je i humoristično-kriminalistički serijal Detektiv Dušo.
Tehnički hibridan je i kineski znanstvenofantastični (meta)film Svjetlo u hladnoj noći, no njemu kombinacija 2D i 3D računalne animacije, igranih segmenata i glinamacije pridaje klasičnije privlačnu pojavnost. Zanimljivu inverziju predstavlja korištenje animacije za prikaz filmske stvarnosti, a igranih segmenata video-estetike za dočaravanje virtualnog zabavnog parka koji pomalo nalikuje kineskoj verziji imanja Salaj. Priča o usamljenom domaru filmskoga studija u propadanju, koji utjehu pronalazi u sladunjavo-kičastoj, diznificiranoj virtualnoj stvarnosti te, nasamaren klasičnom online romantičnom prijevarom, prikuplja novac za put u svemir, obilježena je naglašenim kontrastom između umorne svakodnevice "socijalističke tržišne ekonomije" i zamišljaja, kao i melankoličnosti i duhovitosti.
Kritika je nakon projekcije filma na Berlinaleu primijetila da filmski studio, premrežen referencama na povijest kineske kinematografije, ovdje predstavlja postepeno propadanje zajedničke kulturne memorije, a zimski ugođaj emocionalnu otupjelost krajnje povučenog svatkovića te da je meditacija o virtualnom svijetu kao utjesi dana bez prethodno donesenih zaključaka. Redatelj filma Xu Zao pod imenom Jingwei Xu već se na Animafestu natjecao 2023. toplo primljenim Nema promjena u našem životu – kao i Svjetlo u hladnoj noći posebno snažnim u prikazu umorno-otuđenog, proizačnog života likova polaganog hoda i govora. Ponavljaju se i postupci kadriranja, izreza i mizanscene u kojoj su likovi često prikazani profilno ili neprirodno portretno te u polutotalima koji ukazuju na njihovu beznačajnost. Prigušene palete boja i umjerenog ritma, film tako formom, koja je uspoređivana i sa Sylvainom Chometom, podupire svoj sadržaj.
Za poklonike eksperimentalnog filma prvi će put na europskom tlu biti prikazan brazilski Matamortes Thiaga Martinsa de Mela, tehnički jedinstvena, crveno-crna (neo)mitološko-(neo)gnostička saga koju autor opisuje kao "odu savezu između duhovnog lijevog puta [teologije oslobođenja?] i revolucionarne ljevice". Opremljen začudnom simbolikom i ništa manje proničnim tekstom, astralno-ezoterični Matamortes najprije uprizoruje rođenje novoga boga oblikovanog iz afričkih i južnoameričkih vjerovanja te junakinje koja se posvećuje borbi protiv kolonijalnog sistema. U pripovijesti s figurom jahača ima, potom, i nešto od zagovora povratka iskonu u tretmanu prirode i odnosa, uzdizanja starosjedilačke kulture i iskupljenja pojma tribalizma.
U kasnijim segmentima, obilježenima urbanim ambijentima i prizorima represije prosvjeda, snažan antiimperijalistički ethos podcrtan je i intenzivnim prizorima nasilja ideoloških aparata države nad "prezrenima na svijetu". Film karakteriziran "metamorfozama pejzaža kapitalizma", nemirnim teksturama s dojmom freske, raskošnim ambijentalnim zvukovima i nelinearnim tretmanom vremena u kojem prošlost i sadašnjost koegzistiraju, mogao bi se dojmiti i poštovatelja izrazitije umjetničkog stripa. Martins de Melo vizualni je, multimedijski umjetnik čiji rad spaja guste kompozicije i materijalnost slike s postkolonijalnom, povijesnom i mitološkom tematikom te izučavanjem sinkretičke spiritualnosti i epifanije. Njegovi su slikarski radovi monumentalni, intenzivni i polifoni, a režirao je i kratke filmove
Bárbara balaclava i Rasga Mortalha, oba hvaljena zbog jedinstvene vizualnosti i simboličke intenzivnosti. Njegovi filmski uzori uključuju Rochu, Jodorowskog, Lyncha i Herzoga, a svoje viđenje umjetničkog stvaranja opisuje sljedećim riječima: "Južnoamerički umjetnik nema vremena za strah i ne može si priuštiti puko formalno istraživanje otuđeno od društvenopovijesnog konteksta. Umjetnost i krv nisu uzaludni jer umjetnost na Globalnom jugu ima mnogo veći značaj od one u drugim geopolitičkim kontekstima. Ovdje je ona dio otpora."
Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 8. do 13. lipnja 2026.