OK, nećemo to vidjeti odmah. Proći će nešto godina. A onda će 3-3 sa Šahtarom, ispuštanje one prednosti, možda vrijediti koliko je vrijedio Rakitićev neiskorišteni mrtvac u utakmici sa Španjolskom na Europskom prvenstvu 2012.
U polufinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine košarkaška reprezentacija Jugoslavije je u 50 sekundi prosula devet razlike. Vrijednost investicije velikog Kreše Ćosića bila je takva dominacija četiri godine kasnije, zbog koje su Amerikanci u Barcelonu odlučili poslati Dream Team. Vrijednost poraza bio je i finale koji je Hrvatska 1992. u Barceloni igrala s Jordanom i ekipom. Mnogi su kasnije i na tome zahvaljivali Ćosiću, ili - i Ćosiću. Jer im je vjerovao.
U polufinalu Wimbledona 1990. godine Ivanišević protiv Beckera ima set i set-loptu za 2-0. Lagani volej, prazan teren. Treba samo, kako djecu uče u školi, postaviti reket. Ali potegne. Ode set, ode meč. Nebo zna što bi poslije bilo da je možda već tad skinuo teret sa sebe, da je tad osvojio prvi. Recimo da su cijena tog voleja bila tri poraza u finalima, a vrijednost osvajanje Wimbledona u mitskom meču s Rafterom.
Treba vidjeti što će Dinamo učiniti sa svim kapitalom stečenim prošle i ove sezone. Kod kuće je tako prejak da, gotovo nezainteresiran za domaću ligu, nakon 17 kola Hajduku s utakmicom manje pobjegne devet bodova. Ekonomski je snažan da gradi stadion. Zarada od prodaje Olma, Petkovića i drugih je skoro zajamčena. Tu su, bar na europskim utakmicama, i navijači. Kapital je i što Dinamo ispadanje ima pravo smatrati neuspjehom.
No, koliko god srebro nije zlatnog sjaja, koliko god ispadanje boli jer je tako malo falilo za iduću fazu Lige prvaka, a ni utješne nagrade nema, možda je najveći kapital upravo školarina.
Sveti zadatak je zadržati Bjelicu. Dati mu i ovlasti sportskog direktora ako ih želi. Dati mu, zapravo, sve što klub, uz slobodu u radu koja se podrazumijeva, treneru može dati. Da sam Dinamo, a ne mogu zadržati Bjelicu, dao bih mu da si sam odredi nasljednika.